ZaljubiÅ¡ se često u ono Å¡to te ubija. U početku su to roditelji koji iz neznanja prenose nesvjesno da je ljubav nepovjerenje, a nakon toga, upravo se zaljubiÅ¡ u partnera koji je nosilac nepovjerenja. U tom prijenosu nepovjerenja skriven je intenzitet koji pokreće kemiju u tijelu i doista misliÅ¡ da si pronaÅ¡ao ljubav svog života, kad ono idealna projekcija koja se raspada u prosječnosti. Kada se nekoliko puta ili nekoliko odnosa potpuno razbijeÅ¡ sa 180 km u betonski zid, sastavljaÅ¡ sebe i ne znaÅ¡ Å¡to ti se dogodilo, a sada moraÅ¡ napustiti taj ideal jer te on koÅ¡tao potpunog razočarenja. Mnogi skrenu u duhovnost, a tamo ih čeka joÅ¡ teži udarac u zid jer isto tako idealiziraju i lijepe projekciju nerealnih očekivanja u kojima se skriva velika želja za spasenjem da će ti netko ipak dati tu idealnu ljubav. Tako razbijeni korisnici karte života nemaju puno Å¡anse ako ne počnu komunicirati sa sobom potpuno iskreno. Ipak, neki glas ti govori da bi nazvao onu osobu od koje ti je bilo loÅ¡e čim se oporaviÅ¡, neki pronaÄ‘u i dobru vezu, ali čeznu ponovno za udarcem u zid: “Da da ga nazovem?”, zove se taj smrtonosni tramvaj zvan čežnja. U tom tramvaju leži želja koja nema značenje jer ljudi u odnosu imaju najveći problem Å¡to ne znaju Å¡to žele i zbog toga padaju u bezdan zvan očaj, vezu ubije besadržajnost ili praznina.

Što će većina dijeliti u odnosu kada nema sadržaja: loptanje nogometaša, prazne priče političara ili pjesmu koji si netom napisao, zvuk gitare koji budi dušu, ili si oslikao svoj bezdan. Ne može se odnos hraniti prazninom već zvukom duše. Tragična ljubav je tragikomičnost ili predvorje ljubavi, za veliku većinu kraj koji donosi preživljavanje u ostatku života. Živjeti u sigurnosti i očekivati ljubav donosi jasan rezultat: život pred televizorom, tuđi život postaje izvor ponavljanja vlastitog nepovjerenja u život i ljubav.

Nije me voljela/volio. Nije. Tek si na početku, shvatio si da si pred bezdanom kojeg tek treba upoznati kao Bodhidharma koji meditira i ne miče se jer je pred vratima najvećeg Djela. Odustajanje je pravilo, mnogi napuštaju svoju ljubav i traže svoju projekciju ljubavi, nemaju strpljenja, tjera ih duh vremena da traže dalje, to su novi ljudi duhovi koji su u potrazi za vlastitim avetima, dok duh dubine ostaje netaknut, premalo onih koji traže i koji su obdareni strpljivošću spremnih proći kroz truljenje starih ideja. Izdržati proces rastvaranja i zgušnjavanja je umjetnost u kojoj se tali tinktura ljubavi. Tinktura pretvara metal u zlato ulazeći u njegovo središte ili samu bit.

Ako nemate disciplinu u ovoj potrazi rasut će vas očaj i frustracija, a to je najrašireniji virus koji, nakon neuspjele ljubavi, šire roditelji neznajući da je njihovo srce otrovano i da daju djetetu upravo sam sadržaj duše kojeg dijete jedino vidi. Oboružani roditelji obrazovanjem kao jahači Apokalipse potpuno su slijepi, ne vide da je dijete duša koja osjeća samo ono što roditelj emitira iznutra. Oni misle da neriješeni odnosi nemaju veze s djecom, oni tako opijeni svojom dobrotom misle kako će svoju djecu izvesti na pravi put, a zapravo sanjaju o prosječnosti i sigurnosti. Djecu uče kako da budu izblijedili neprepoznatljivi papir, a nekako se ta djeca opiru, a onda zazivaju sve pomagače kako bi ih uvjerili u svoju ispraznost. Takav razočarani član društva  okreće se demagogiji kako je obrazovanje bitno i kako je država bitna, kako je zajednica bitna, gleda nogomet i priželjkuje da mu dijete bude poznato tj., površan član društva. Blažena je površnost koja se prodaje kao dubokoumna zabluda siromašnih.
Kakvo opravdavanje za traumatiziranje nevinog djeteta gdje društvo ponavlja demagogiju laži o tome kako ljubav nije bitna.

Prije nego odustanete od ljubavi razmislite koliko ćete ljudi uvjeravati kako je ona nebitna i koliko vam je drag život preživljavanja u kojem sijete prosječnost, lažnu skromnost te vješto prikrivanje svojeg očaja i frustraciju neuspjele ljubavi.

Nikola Žuvela