Višnu je prikazan kao božanski sanjar svjetskog sna. Višnu spava na velikoj zmiji, čije je ime Ananta, što znači “Beskrajno”. Zmija pluta na univerzalnom oceanu, zvanom Mliječni ocean. Ali ovaj Mliječni ocean i Zmija i usnuli Bog: sve je to ista stvar. To su tri oblika iste stvari, a ta stvar se, također, može smatrati suptilnom supstancom koju vjetar uma pokreće u djelovanje pri stvaranju svemira svih ovih promjenjivih oblika. Višnu, Bog, spava, a aktivnost njegovog uma stvara snove, a svi smo mi njegov san: svijet je Višnuov san.
I baš kao što su u vašim snovima sve slike koje vidite i svi ljudi koji se pojavljuju zapravo manifestacije vaše vlastite moći sna, tako smo i svi mi manifestacije Višnuove moći sna. Nismo ništa neovisniji entiteti od likova iz sna u našim vlastitim snovima.
Stoga smo svi jedno u Višnuovoj manifestaciji, ovo je preusmjeravanje Višnuove moći sanjanja; slomljene slike njega samog koje se mrešu na spontano aktivnoj površini njegove suptilne mentalne tvari. Štoviše, božanski san ovog usnulog boga o prostoru prikazan je u indijskoj umjetnosti kao velika lotosova biljka koja raste iz njegovog pupka. Ideja je da se san razvija poput veličanstvenog cvijeta, a taj cvijet je energija – ili, kako Indijci kažu, Shakti ili Božica. Nadam se da se neki od vas sjećaju kopija nekih od ovih slika u biblijskoj tradiciji. Vode koje se pokreću kada se događa stvaranje usporedive su s onima u prvom stihu Biblije, gdje se kaže da je vjetar ili dah Boga puhao ili lebdio nad vodama.
Ova metafora predstavlja čudo stvaranja, stvaranje svijeta kao mnoštva iz tišine nesmetanog sna, a nevjesta božanskog bića, koja u indijskom mitu izlazi iz pupka boga koji sanja, izvučena je iz rebra čovjeka koji sanja u biblijskom mitu. Ono što je izvorno bilo jedno postalo je dva. I kako je divno vidjeti takvu sliku – odraz jednog aspekta vlastitog bića – koji prije nije bio prisutan u svijesti, ali je ipak postojao! Tako je i s Višnuovim snom. Bog postaje svjestan vlastite moći i očaran je čarima vlastite moći, koja je predstavljena u prisutnosti koja iz njega izvire: prisutnost njegovog vlastitog sna, koji je svemir. Stoga je svemir nevjesta snova, ili božica snova, Bog.
~Joseph Campbell
Za Junga, Višnu koji sanja cijeli kozmos je snažna slika za kolektivno nesvjesno ili beskonačni, božanski temelj sve stvarnosti iz kojeg se rađaju svi pojedinačni fenomeni. Ananta (Beskonačni), Mliječni ocean i sam Bog koji spava kao “ista stvar” savršeno odgovaraju Jungovom konceptu unus mundus ili jedan svijet, nediferencirane psihofizičke stvarnosti koja prethodi stvaranju dualnosti tj., subjekt-objekt, ja-svijet.
Jung bi posebno naglasio trenutak kada “Bog postaje svjestan vlastite moći”. To nije samo mit o stvaranju svijeta, već mit o stvaranju svijesti ili metafora za proces individuacije, put pojedinca do cjelovitosti, gdje se nesvjesni sadržaji postupno integriraju u svijest. Bog ili arhetip Jastva sanja i postoji u nesvjesnom stanju, a zatim kroz svoj san ili manifestirani svijet uči i divi se vlastitoj moći i kreativnosti. To je kozmička analogija onoga što se događa u ljudskoj psihi.
