Fašizam je projekcija kolektivne sjene ili potisnutih, mračnih aspekata društva koje Europljani i svaka druga kultura nisu svjesno priznali. Jung je često upozoravao na opasnost neintegrirane sjene, koja se može manifestirati kroz kolektivnu histeriju, autoritarizam ili destruktivne ideologije poput nacizma. Zapad nosi teret “fašističke sjene” jer civilizirana društva često kriju nesvjesnu sklonost ka nasilju i dominaciji. Enantidromija, ili zakon u kojem jedan polaritet ide u drugu krajnost, pokazala nam je da Europljani kriju, spomenutu fašističku sjenu, što pokazuje da je njihovo osnovno obrazovanje zapravo potpuno neznanje o nesvjesnim procesima koji se odvijaju unutar ljudskog bića, točnije, intelektualna površnost koja nije sposobna razmišljati i sastoji se od besmislica.
Pojam enantiodromije prisutan i u Heraklitovoj filozofiji da opiše kako ekstremi dovode do svojih suprotnosti. Superiornost koja postaje inferiornost, ili represija koja se pretvara u kaos, savršeno odražava spomenutu dinamiku. Jung bi rekao da je ključ ravnoteža prihvaćanje oba pola poput: svijetlo-tamno, moć-poniznost kako bi se izbjegao destruktivni zamah njihala.
Čovjek otuđen od svog bića voli mase u kojima gubi sebe kao bezvrijednu individuu čiji je osnovni moto: ne voli sebe, poštuj zakone čiji je sadržaj često fašistički, kupuj bezvrijedne stvari kako bi uspješno kaznio sebe i poticao društvenu glupost kao vrijednost. Ouđeni čovjek koji nestaje u masama predstavlja nesvjesno bježanje od individuacije. Ljudi se prepuštaju kolektivnim normama zakonima, potrošačkom društvu kako bi izbjegli suočavanje sa vlastitom prazninom ili nesvjesnim sukobima. Pravi duhovni rast zahtijeva hrabrost da se bude pojedinac – što je suprotno narcisoidnom stanju koje traži odobrenje društva. Jasno je da bi netko izvana tko ovo čita ovaj tekst vidio kao neutemeljen ili stav utemeljen na pobuni, ali psihološka istraživanja društva pokazala su da smo ostali u narcisoidnom stanju koje automatski stvara fašizam. Kad Petar -Pan ne dobije ono što želi i kad svijet nije po njegovim standardima, bježi u uništenje i tako se stvara svijet koji se protivi životu. Inferiornost je stanje koje nas vodi rastu jer se okrećemo ograničenim uvjetima u kojima se nalazimo i pokušavamo iz njih stvoriti svijet ili mudrost. Duhovnost se nije razvila u superiornosti već u inferiornosti. Umjetnost nije rasla na dvorovima ili bogatim mjestima kojima vlada taština, već na ulicama, kafićima gdje živi pravi Eros i duh inferiornosti koji ima moć vidjeti ono što svemoć i superiornost ne vide. Kad shvatimo tu polarnost života, kad u njemu možemo živjeti bez obzira na status u kojem se nalazimo i učiti iz njega, tada zaista živimo ono što nazivamo životom. Inferiornost ili osjećaj manjka i podređenosti, može biti katalizator rasta, jer prisiljava nas na samoispitivanje i transformaciju. Umjetnost, duhovnost i mudrost često proizlaze iz borbe, a ne iz udobnosti. Primjer ulice i kafića kao mjesta gdje cvjeta “pravi Eros” podsjeća na ideju da se autentičnost nalazi izvan socijalnih konvencija.
Prava duhovnost nije bijeg u iluzije superiornosti koji se mogu skrivati u moćnim duhovnim putovima, poput yoge, već rad na integraciji sjene. Tek kada priznamo svoje mračne aspekte kao pojedinci i kao kultura, možemo stvoriti društvo koje je otporno na fašističke skretnice. Završit ću Jungovim zaključkom: “Dok god Europa (ili bilo koja kultura) poriče svoju sjenu – svoju kapacitivnost za zlo, svoju ovisnost o represiji – njezina ‘prosvijećenost’ ostat će intelektualna iluzija. Prava mudrost počinje kada shvatimo da je svaka ljudska superiornost iluzorna bez priznanja naše zajedničke inferiornosti. Samo kroz suočavanje s tamom možemo pronaći svjetlo koje nije samo sjaj površine, već dubinska svjetlost koja obuhvaća cijelu ljudsku prirodu.”
Nikola Žuvela
