Manipulaciju roditelja nad djecom manje je javno priznata tema jer živimo u stvarnosti u kojoj se vjeruje da brižni roditelji rade i brinu se za djecu, a da je svijet pokvaren i tako se javno ne propituju laži roditelja. Roditelji vođeni svojim narcizmom i željom da njihova djeca naslijede ono što oni jesu najviše se vidi u mobingu roditelja nad profesorima koji iznosi 95 posto. Često se kada roditelji nameću narcisoidne zahtjeve kažu da je to radi ljubavi, dok u terapiji otkrivamo želju da se uguši individualnost djeteta. U snovima se zna pojavljivati auturitativni likovi i bježanje gdje često djeca nemaju snage u stvarnosti se suprostaviti autoritetu roditelja. Većinu svojih toksičnih stavova roditelji su pohranili u djecu, odnosno marljivo su radili kako bi djeca naslijedila “ubojite” obrasce.
Dijete koje se protivi tom programu postaje stalno osuđivano od strane oba roditelja. Na primjer, Deni dolazi iz radničke obitelji i stekao je magisterij društvenih znanosti, iako su mu roditelji govorili da je najvažnije raditi nakon srednje škole. Prije fakulteta je to i učinio, ali osmosatno radno vrijeme dovelo ga je do kolitisa, nakon čega se upisao na fakultet i doslovno si kupio pet godina vremena u kojima je dobio podršku roditelja da radi ono do čega mu je najviše stalo. Međutim, nakon završetka fakulteta i magisterija, za koji je morao raditi, suočio se ponovno s radom u trgovini i osmosatnim radnim vremenom uz rad subotom.
Njegova priroda to nije mogla podnijeti i malo po malo, nakon velikih razočaranja u poslu, gdje su ga drugi gledali kao beznadni slučaj, okrenuo se davanju poslovnih savjeta i malo po malo osnovao je malu tvrtku s kojom se osamostalio. Roditelji su ga ucjenjivali jer su u njemu vidjeli dvecono sto nisu mogli priznati, te su rekli da će svo nasljedstvo dati kćeri, ali nakon nekoliko su se godina strasti smirile. Ipak, roditelji se nisu mogli pomiriti s njegovim odlukama, obitelj ga je optuživala da je materijalist, a majka mu je govorila da si nađe siguran posao. Svaka odluka za individualnost jako malo nailazi na odobravanje roditelja gdje je važnije što drugi misle, a ne što dijete jest. Odbačen od drugih ako jesi ono što jesi sudbina je mnoge djece.
Najvažnije je to što je Deni uvidio kako se njegovi roditelji poistovjećuju sa arhetipom žrtve i svaki izlazak iz tog programa predstavlja veliki strah iz kojeg se uspio izvuči. Nije došlo preko noći, napravio je mnogo grešaka u poslu upravo zato što je slijedio obrasce žrtve i uništio mnoge poslove iz nasljeđenog arhetipa žrtve.
Društvene znanosti društvo smatra bezvrijednim. Njegova okolina također je na to gledala s podsmijehom jer kolektiv prihvača program o važnosti cigle i nekretnina i ucjenjivanja djece preko nasljeđivanja. Međutim, malo po malo, Deni je preokrenuo to uvjerenje i pronašao svoj put.
Demencija se kasnije pojavila kod roditelja jer Sjena izlazi sve više u starijoj dobi van, druga ličnost koja nije mogla živjeti pronalazi način da destruktivno izađe van. Biti neuspješan, kukati, pričati o problemima tako da si uvijek žrtva najpopularniji su programi i sastavni su dio obrazovanja te nasljeđa roditelja i predaka. U političkom životu, posebno na područjima bivšeg Balkana, narcisi su najpopularniji jer omogućuju većini da se osjeća neuspješno i jadno.
Roditelji se rugaju razmišljanju, hedonizam i materijalizam su nasljeđe koje ostavljaju, a ostale kvalitete ne mogu doći do izražaja. Edipov hedonizam ili odbacivanje odgovornosti i individualnosti kao u Denijevom slučaju primjeru način je života. Zato su ljudi poput Denija izopćenici društva jer nisu pristali na samokažnjavajuće modele života. Nije se pridržavao vjerskih savjeta koji govore o važnosti siromaštva, naime, kad je bio siromašan, morao je raditi tri puta više bio je ponižavan na poslu od čega se i razbolio. Razvijajući nove poslovne modele koji jačaju suradnju, kreativnost, Deni je više pomagao drugima nego da je ostao siromašan i praktički živio život arhrtipa žrtve koji je najpopularniji u religioznosti.
Ljudi žele djecu, ali ako ne razviju razmišljanje i osjećaje, što će onda dijeliti sa svojom djecom u odrasloj dobi? Priče o onome što posjedujete ili što primjećujete, kako svijet vidite? Kad kao odrasla osoba sjednete s djetetom i razgovarate o životu i njegovoj složenosti i dubini, nije li to ono što će dijete cijeniti? Hoće li dijete cijeniti što ste bili kritačar ili što ste se usudili živjeti? Po kojoj će vas originalnosti koju ste razvili vaše dijete pamtiti? Zašto djeca moraju biti sudionici tog straha od života? Kada roditelji obole od demencije, društveno su prihvaćeniji nego kada odbacuju programe samokažnjavanja.
Naše tijelo prirodno stari i obolijeva, ali mnoge bolesti povezane su s obrascima kažnjavanja, što sam mnogo puta vidio u svojoj praksi. To su obrambeni sustavi privlačenja pažnje okoline i nametanja krivnje drugima, gdje se često govori da su njihova djeca neosjetljiva i da ih nije briga za njih.
Ono što osoba razvije u sebi najveće je bogatstvo, dok se prazni ljudi brinu o tome kako da im dijete biti formalist. Takav život donosi kolektiv koji voli nacionalizam. Kada ne razvijete svoju originalnost, onda se morate poistovjetiti s kotačićem u kolektivu ili nacijom, ne možete se radovati svojim postignućima jer ljudi koji to rade ne govore o društvenim problemima već o stvaranju i kako vidjeti nove horizonte.
Ako ste radili kao profesor, djeca će vas odmah prepoznati ako ste lažni i ako nemate tu karakteristiku u sebi. Obrazovanje i originalnost su neodvojivo tkivo i ogledalo svakog roditelja i djeteta.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik, terapeut.
