Ući u tebe Nepoznati, ponekad je zastrašujuće, divno i nedokučivo, ne znam što vidim i osjećam, premalo znam, a previše slutim, obasjan tvojom inteligencijom, pretpostavljam i osjećam ono što ne znam i zato se javlja osjećaj Nedokućivog.
Bezgraničnost nepostojećeg prostora i nemogućnost dosega čine te nepodnošljivim. Osjećam ono što ne vidim, a ono što vidim vani nepodnošljivo je. Tvoja kreacije beskrajna je, kao da se duša kreće u nečem što ne može dohvatiti. Što se duže živim u promjenjivom, omogućuje mi da vidim jasnije nepromjenjivo. Put kojim me vodiš nestaje jer nema znakova. Što to govoriš da tiho čujem? Ti me činiš onim što jesam, nije važno je li viđeno savršeno ili nesavršeno.
Biti vođen nedokučivim, biti s Tobom je Biti. Netko je isključio prekidače za povezivanje s nebitnim i spone razdora su nestale. Rat ne može prestati sve dok je veza sa svijetom jaka.
Dok sam bio u molitvama samostana, pećinama Tibeta, uvijek si bio tu, osjećam ono što se ne može dodirnuti, često je to i frustrirajuće. Vraćajući se tebi, uvijek prolazim kroz vlastitu smrt, vraćao sam se da ponovno osjetim miris i čistoću prijelaza u ono Drugo. Prijelazi su bolni kao i povratak.
Ulazak u tebe je početak i kraj, sve je u suprotonosti. Početak i kraj je jedna su te ista stvarnost, a dva pogleda nastaju tako jer gledamo samo jednu ili drugu stranu. Sa zemlje se vide počeci i krajevi, ali s druge strane ih nema. Vidjeti tvoju neograničenost ne veže me za svijet koji ostavljam za sobom. Što ti govoriš, a što ja zapravo čujem? Kad ti progovoriš, tada nestajem u tišini, kad se zapitam, ostaje samo ovaj svijet. Pitanja su ovaj svijet, tišina je glazba za srce.
Nikola Žuvela
[/fusion_text][/two_third]
