Jungova i Frommova psihologija, kao i mnoge sociološke studije, objašnjavaju opasnost autoriteta ili države koja u pravilu potiskuje pojedinca, ali to se događa kada je individualna svijest u društvu izrazito niska.
Kako bih ilustrirao ovu teorijsku rečenicu, iznijet ću je banalnim primjerom u kojem nametnuta autoritativna vjera izmiče činjenicama. Jedan uglađeni pedesetogodišnjak intelektualnih manira sjedio sa svojim poznanikom za stolom ispijajući kavu, odjednom je “uglađeni” ustao od stola, pravdajući se da ne može sjesti sa poznanikom jer mu je rekao da ga je prebolio gripu i da ga može zaraziti. Poznanik je tvrdio da je prošlo mjesec dana od bolesti i da nijedna od njegovih tvrdnji nema temelja. Budući da je “uglađeni” to učinio vrlo glasno, nekoliko ljudi za susjednim stolovima su povukli svoje stolove i stolice, a nakon što je “paranoični” gospodin otišao, iz restorana je izašlo još nekoliko osoba.
Ovdje nije toliko važno moraliziranje, važnije je vidjeti kako paranoja briše čovječnost gdje se želi naglasiti da se radi o važnoj stvari iako se mnoge bolesti javlajuu zbog neosvještenih obrazaca, dobiva se na dramatičnosti kod neispunjenih života. Uglađeni intelektualac iskoristio je trenutnu vladavinu gripe za svoju unutarnju paranoju u kojoj pokazuje veliku potrebu za kontrolom i gubitkom važnosti ljudi, a potom i prijateljstva. Služi se i triksterom ili arhetipom lukavstva, s kojim stječe prednost kada govori o općeprivaćenoj bolesti kao obrascem nemoći kod ljudi, nastojeći prijatelja automatski staviti u inferioran položaj pred drugima, a svojim glasom postaje glasnik i buđenje u ljudima lažne odgovornosti.
Moral odgovornosti koristi se kao lažni manipulativni segment kompleksa oca od kojeg pati većina ljudi jer ne slijede vlastiti izvor u kojem osjećamo sebe. Normalno je da će njegov nastup biti prihvaćen jer je to stvarno stanje općeprihvaćenog uvjerenja. Pogledajmo kako ova predstava funkcionira u Sofoklovoj tragediji.
U Sofoklovoj tragediji Kralj Edip kroz tragediju pokušava otkriti poniznost, ironiju i sljepoću. Predstava je smještena usred pošasti pandemije.
Građani grada Tebe mole svog mudrog i domišljatog vladara Edipa da ih spasi od ove katastrofalne bolesti. Edip, dirnut njihovom nevoljom i uvjeren u svoje sposobnosti, obećava im pomoć. Tu ulogu danas preuzimaju mnoge vlade u svijetu. Njegovo nastojanje da uhvati kriminalca čiji nekažnjeni grijeh zagađuje grad i uzrokuje kugu dovodi do razotkrivanja samog Edipa kao izvora tog zagađenja, odnosno Edip postaje sam zagađivač.
No, on ustraje u potrazi za istinom iako je istina da je on sam zagađivač kojeg traži. Poput besmislenih poreza koji se donose kako bi se postigla jednakost, dok se, s druge strane, osiromašuje ljude.
Zbor upućuje posljednje riječi tragedije građanima. Kuga će vjerojatno biti usmjerena; grad je stvarno očišćen. Važno je sagledati lažni aspekt ili sjenu koju svaka vlast nosi. Riječi su to koje mame naivne koji postaju samo gorivo ili kolateralne žrtve vjerujući da će ih Kralj Edip ili država spasiti. Naime, ljudi su zapravo zaraženi opijumom ideologijom autoriteta, vlade i vlasti, Sjena naroda je ustvari volja za moć. Svaki narod je opijen željom za moći, što je prava zaraza ili opijum koji je puno opasniji od same pandemije u slučaju Kralja Edipa, dok u modernom svijetu te opijume čitamo svakodnevno na dnevnim portalima.
Aristotel u svojoj knjizi “Poetika” preporuča da u doba zaraze postoji stožer koji ima svoje uporište u znanju – ananagorasis ili prepoznavanju. Ipak, u Eshilovoj tragediji kaže se: mudrost dolazi kroz patnju.
Aristotel se divio ovoj drami. U ovoj tragediji prepoznajemo aroganciju praćenu odmazdom, lov na nevjerne koji će biti označeni kao vještice, poput intelektualca s poečtka priče koji etiketira poznanika koji je donio nepostojeću zarazu.
Što je Edip naučio? Za svoju nevolju može kriviti bogove ili sudbinu, ali također preuzima odgovornost za ono što se dogodilo.
Poniznost, suosjećanje, poštovanje ili stručnost na što nas upućuje Aristotel, poruka je ove tragedije i što je najvažnije, bit je u tragediji, a ne u moralnoj priči u kojoj se stalno traži krivac, ne priznanje činjenica.
Tragedija stvara patnju i stvara mudrost. Koliko god se trudili izbjeći ideologije, one su zamjena za asimiliranje i spajanje suprotnih emocija unutar nas, od ljutnje koju osjećamo i prepoznavanje želje koja se skriva iza nje, put je alkemijskog procesa koji se događa unutar nas kako ga ne bi projicirali na ideologije i tražili rješenje u Edipu ili vladi.
Nikola Žuvela
