Kada bi nas netko pitao želimo li intimu i ljubav, velika većina bi odgovorila potvrdno, ali u tome je problem. Ovo je krinka koju su sastavili naši roditelji koji su bili duboko narcisoidni i prenijeli na nas narcisoidnu strukturu ličnosti gdje se zapravo iza želje za intimnošću krije strah od intimnosti. Paradoksalno, svjesno se želi ljubav, a u odnosu biramo ono što neće donijeti intimnost, bira se “kemijski element” bola, okači ga se na prsa i traži se partner sa sličnim “kemijskim sastavom”.
Primjerice, partner živi u inozemstvu i osoba je samo zaljubljena u tog partnera na način da je ostvarena sigurna razdaljina kako se ne bi aktivirao strah od intimnosti, s druge strane, istodobno osjeća se čežnja za intimnošću. Savršeni scenarij opravdanja u gdje kopiramo odnos svojih roditelja. Iako je to disfunkcionalno ponašanje, on je najveća želja ljubavnika.
Ljudi nesvjesno žele jedno, a drugima govore drugo. Ovaj problem ne treba shvatiti iz moralne sfere već realno sagledati uhvaćenost u mnoštvo odnosa od kojih mnogi potječu od naših predaka, potom i roditelja, a da toga nismo ni svjesni. U starim predajama pažnja se pridavala precima.
Dakle, ono što se naziva arhetipovima su žive slike, uključujući žive slike predaka koje utječu na oblik ponašanja naših roditelja koji je uglavnom potisnut. Ljudi na taj način čuvaju tu sliku duboko u sebi jer ne žele iznevjeriti roditelje, ma koliko to za njih bilo pogubno. Nesvjesno vraćanje roditeljima je jedina priča koju ljudi znaju za važeću ljubav, ne mogu voljeti dalje od onoga što su naučili od roditelja jer roditeljski aspekt nudi sigurnost, a ego zna da tu sigurnost ne smije napustiti.
Naši su preci često bili izloženi borbi za moć u svojim odnosima i nisu mogli pokazivati osjećaje koji su bili znak slabosti. Zato se partneri u vezama služe onim naslijeđenim obrascima borbe za pravdu koje nazivaju ljubavlju. Ljudi od djetinjstva obnavljaju obrazac borbe za moć u kojoj su stalno napadnuti od nekoga ili nečega, a pritom i sami pokušavaju nametnuti partneru moć kao oblik ljubavi.
Zbog jake borbe za moć ljudi su naučili održavati sigurnu distancu, pa je samoća pravilo veze, a na kraju je rastanak prihvatljiviji oblik ponašanja dok ljubav predstavlja prijetnju jer bi se partneri morali suočiti sa svojim osjećajima ili Animom.
Osjećaji i izražavanje sebe i svojih stavova, kao i ciljevi, parovima su nepoznanica jer bi se time izložili i vidjeli može li se na tim temeljima ostvariti veza. Ljudi prekidaju jer ne izražavaju ono što žele u vezi jer bi se na taj način razotkrili. Iz tih ciljeva lako bi bilo shvatiti gdje nam je partner, na prvom ili drugom mjestu i jesmo li spremni na stvarni odnos. Lakše je vezu gurnuti u borbu za moć i reći pojednostavljeno da se ne slažemo s partnerom.
Jednodimenzionalna rješenja nisu put do ljubavi, patnja se nameće kao rezultat jer ona je zamjena u kojoj partneri radije umiru za idealnom željom onoga što partner treba biti nego da prihvate osobu takvu kakvu jest. Ova smrt projekcije se ne događa jer tada bi ljubav postala smisao.
Nikola Žuvela
