Biti promatrač misli važan je zadatak ako si želimo pomoći. Kad nam neke snažne misli odvrate pažnju od disanja, budimo svjesni kako te misli nastaju u umu.
Promatrajmo njihov intenzitet i nemojmo im se opirati. Misli se javljaju u poznatim obrascima mišljenja, a to nazivamo problemom i razgovaramo s poznanicima i prijateljima, iako nismo svjesni njegove pozadine.
Stoga trebamo osvijestiti misao koja se javlja na način da o njoj ne razmišljamo, već da je samo promatramo. Ako tih misli nismo svjesni, one postaju ego kroz koji promatramo stvarnost, a to je negativna slika svijeta. Svoje iskustvo tumačimo kroz sadržaj tih misli i koristimo ih da precijenimo svijet. Ako bolje pogledamo, naše misli su naš zatvor. Da imate dovoljno prakse stečene meditacijom, vidjeli biste da smo opsjednuti svojim mislima. Probleme rješavamo kada ih počnemo promatrati kao impulzivno opsjednuće, dok u praski se identificiramo s njima.
Kroz dugotrajnu pažnju vidjet ćemo da je problem koji nazivamo problemom samo skup misli koje se pojavljuju u umu poput filma koji smo nedavno gledali, a ako ga ponavljamo, sve se više poistovjećujemo s njim.
Misli su poput vjetra koji prođe i nestane, ali mi nakon tog vjetra stvaramo analitičku dimenziju i ne vidimo da se naša stvarnost temelji na tom vjetru. Kada usmjerimo pažnju na misli, one se brzo razbistre i vidimo da problemi ne postoje, odnosno da postoji samo um koji stvara podjelu na dobre i loše i da naš um traži samo loše. Misli nemaju svoju čvrstoću, ali to postaju u trenutku kada im pridajemo važnost.
Usmjeravanjem pažnje uočavamo njihovu ispraznost i neutemeljenost, te nestaju same od sebe, ali tako da im ni na koji način ništa ne dodajemo niti oduzimamo. Ako ne znamo kako, vratimo se koncentraciji na disanje i svjesnosti trenutka ovdje i sada. Tako se treba ponašati prema mentalnim slikama kada se pojave, tj. samo ih promatrati i one će nakon nekog vremena izgubiti snagu.
Ljudi često postavljaju pitanje treba li im ova ili ona tehnika, odnosno postoji tendencija da će jedna seansa riješiti problem, ali samo dugotrajno vježbanje uma donosi dugotrajnu promjenu. Pritom treba poštivati pravilo da svako potiskivanje u tom procesu stvara još veće potiskivanje i nezadovoljstvo. Stoga je potrebno pravilno promatrati ovaj proces, a ne stvarati od njega dogmu, jer u nama postoji tendencija da iz svega stvaramo pravila, religiju ili učenje. Sve je lakše nego vježbati um, koji ima svoje grane koje trebamo svaki dan šišati, jer um je kao divlja rijeka, vuče nas za sobom, a mi ne vidimo da smo stalno njegovi robovi. Jasno, ako gledamo negativno, negativni proces se vraća. Dakle, u tom procesu treba samo vježbati i čekati da se svijest sama pojavi te joj na taj način dajemo prostor da sama uči i rasvjetljava kako sami sebe mučimo neistinitom podjelom svijeta i lažna ideja ljubavi, odnosno slika svijeta koja je sve samo ne stvarnost.
Nikola Žuvela
