Film o raskidu odnosa i kako se partneri nose s raskidom, pokazuje zorni primjer svega onog lošeg što se dogada u odnosu. Film govori o jako lijepo opisanoj projekciji Animusa.
Film počinio u bračnom savjetovalištu gdje su se našli Charlie (Driver) i njegova supruga Nicole (Johansson) na poziv terapeuta koji ih pokušava pomiriti, ali Nicole ne može dalje. Vanjska priča prekida govori da je ona žrtvovala svoju karijeru glumice zbog njega, upoznali su se u Los Angelesu i preselili u New York. Ipak, priča im baš i ne drži vodu jer ako se želite afirmirati u glumi i ostvariti umjetnički izričaj, Brodway je svjetsko središte kazališne scene. Tako se priča i događaja, tako ju i režiser prikazuje i tako možete vidjeti po atmosferi na probama. Nicole se afirmirala u predstavama koje je on režirao. Tada počinje uspjeh, glumačka skupina iz manjeg kazališta na Broadway, a ona dobiva ponudu da igra glavnu ulogu za novu seriju u Los Angelesu. Režiser nam daje zaključak da je Los Angeles tvornica novca jer nekih snimanja uspješnih serija, kako prikazuje da ih Nicole snima, nema nikakve veze sa stvaranjem umjetničke karijere. To je karijera za financijsku sigurnost, a ne za razvijanje umjetničkog talenta. Gledajući stvarno gdje ćete se kao umjetnik više afirmirati snimajući glupave serije i reklame što radi Nicole ili glumiti ili režirati na Broadwayu? Naš slikar Bukovac otišao je u Beč i Pariz, Frano Petrić se nije afirmirao na Cresu već u Italiji, a Tesla nije uspio u Lici nego u SAD-u. Dakle, samom scenariju to nije bio cilj jer je Nicole mogla prikazati puno snažnjom ono što nam govori i nastavak priče kad angažuje odvjetnicu i tada počinje kao izazvan njenom emocionalnom nesigurnošću. Režiser na nekoliko mjesta suptilno prikazuje kako su njene odluke ispravljene kao i sam kraj filma da ona uopće ne zna što ćeli što predstavlja opsjednutost arhetipa djeteta.
Je li Nicole žrtva, a Charlie taj koji je iskorištava? Nije, što ćemo kasnije objasniti. Iz novog društvenog odnosa u kojem živimo, obiteljska odvjetnica Nora lijepo objašnjava Nicole da Žene više ne živi u srednjem vijeku. Ako osjećate poništavanje onda ga je potrebno raskinuti i to je novo carevo ruho zbog kojeg mnoge žene prekidaju odnose. Tu dolazi do aktivacije Animusa. Nicole ne može vidjeti da je birala Charlija koji je znao što želi, bio je odlučan i pomalo autoritativan, ali je isto tako obavljao mnoge poslove po kući i brinuo se za dijete. Nicole ustvari nije tražila partnera većih roditelja i to je bio Charlie. Ona tada nije bila sposobna donijeti odluku, a sve odluke materijalnog aspekta donosio je Charlie. Kada je skupila snagu uz pomoć odvjetnice, suprotstavila se Charliju, iako se stvarno ne vidi da su to baš tako ogromni problemi. Mogli bismo opisati da postoje u svakoj vezi. Ono što režiser ne može pratiti jest cijeli odnos, ali tako je to sa većinom umjetničkih djela, daje nam mogućnost da sami razvijamo svoju priču. Nicole na kraju bira mlađeg dječaka pomalo djetinjeg kojeg režiser prikazuje kao muškarca koji nema afirmiranog Animusa ili mušku stranu. Ipak, ova slika mlađeg partnera je opet naučena forma za koju puno žene poseže jer tako imaju savršeni modelirani partneri prema svojim zahtjevima što na duge staze izaziva velike probleme (primjer propalog braka Demi Moore i Ashton Kutcher ) Da se kojim slučajem film nastavio, ona s takvim partnerom nikada nije bila u stvarnosti sretna, velik dio njene prirode ostao bi neafrimiran.

Što nam ova priča govori? Njih dvoje su par modernog doba, točnije danas se više ne rade ustupci, već se nastoji da muž ničime ne prijeti ženi i obrnuto. To je realnost današnjih brakova, više se ne tolerira ustupak jednom supružniku. Nemoguća je misija zadovoljiti karijere oba partnera i učiniti vezu funkcionirajućom. Film prikazuje ludilo samih odnosa i očekivanja koja su u SAD-u dosegla svoj vrhunac. Najgora stvar koju neafirmirani Animus pokazuje kod Nicole je to što ona ponovno traži roditelja u odvjetničkom uredu iako Charlie kaže da se sve može srediti. Ne može mu ni papire za razvod uručiti.Ovdje se pokazuje koliko su enormnim troškovi za odvjetnike. Ova priča jako lijepo govori kako ljudi nakon 35 godina dolaze u krizu smisla, točnije kako C.G. Jung je rekao, kao i Erich Fromm, da im na terapiju uglavnom dolaze ljudi koji imaju problema s brakom i poslom, a da nemaju nikakav pravi razlog za problem. To je problem značenja.

  Redatelj je Nicole prikazao kao nesigurnu ženu koja ne odlučuje (spomenuta kriza smisla). Bila je Psiha, Erosova djevojka i tražila je integraciju u ženu kao u mitu. Učinila je to, ali je problem potražila u partneru. Na kraju je uspjela u karijeri (htjela je režirati dok su bili u braku, ali joj Charlie “nije dao”), ali ono što se kroz film pokazuje je da njihova ljubav i dalje postoji, ona i dalje koketira s njim. , ali u isto vrijeme živi s majkom, što opet pokazuje njenu nezrelost. Da je kojim slučajem Nicole prihvatila svoje stvaralaštvo kroz Animus, redatelj bi je prikazao sa zrelim muškarcem, ne bi stalno koketirala s Charliejem i pokazao bi da je zatvorila tu životnu priču. Na taj način vidljivo je da se emocionalni kaos gasi samo nakratko, a on pokazuje i neodlučnost te na taj način oboje žive arhetip djeteta.
Charlie se preselio u Los Angeles i pokazao da se želi promijeniti, spreman je i na terapiju. Nevjera koju je napravio, a koju mu je ona najviše zamjerila, dogodila se nakon što je Nicole godinu dana odbijala spolni odnos. Vidio sam mnogo takvih slučajeva u kojima je veza potrajala, ali supružnici nisu imali nikakve emotivne ili seksualne odnose. Da je prijevare bilo, krenule bi optužbe, ali nikako se ne može priznati da veza ne postoji godinama. Ono malo autoriteta što Charlie pokazuje zapravo i nije autoritet jer se vidi da je osjetljiv, potpuno neupućen i melankoličan.

Film se ne bavi mnogim važnijim dijelovima tog odnosa, ali je nesvjesno jako dobro prikazao kako Animus opsjednu ženu, kako je tjerao na odluku iako uopće ne zna kasnije što želj u odnosu. Lako je prekinuti ali odlučiti se, odlučeno reći što želim i nakon toga ostati principijelan, u današnjem društvu ne postoji. Danas su prekidi uzdignuti na pijedestal, dok razvijaju umjetnost komunikacije i odluke koje se čovjek treba držati ako žele izgraditi sebe, još uvijek predstavlja nepoznanicu. Teško da narcis koji živi za sebe zna što želi, radije uzdižemo život u kojem nemamo odnose poput odnosa u švedskoj gdje je 51 posto samaca, a u SAD-u 51 posto samohranih majki.
Spomenuti Animus je doslovno demon i ako ga žena ne osvješćuje, on je poguban za psihu jer stvara neurozu i depresiju, a na fizičkom aspektu ženi stvara probleme sa životnom i reproduktivnim organima.  Muškarac koji se uopće se ne bavi Animom jer je malo kreativnih muškaraca koji mogu afrimirati Animu i malo je njih koji uopće razumiju ove procese, još uvijek živi u srednjem vijeku, oni su potpuno izgubljeni jer im je oduzet patrijahat. Kada imate gomilu neafirmiranih muškaraca, Charlie je stvorio tip koji tu Animu afirmira i zato mu dajem u ovoj priči prednost. Muškarac koji pokazuje odgovornost u obitelji i želju da surađe pokazuje svoje ograničenosti s kojima se želi suočavati je dobar primjer. Recimo, da je Charlie muškarac koji zna svoje domete, afirmativan je i kada muškarac dođe do takve razine postojanja onda ne možemo tražiti savršenost jer ona ne postoji. On financira cijelu glumačku družinu i normalno je da tu dolazi do razočarenja o kojem govori Nicole, ali to su faze u životu koje kad se borite i kad ste na dnu treba razumjeti. Žena ako ne dopusti da muškarac izrazi svoju Animu ili kreativnu stranu, nikada neće biti zadovoljna njime. Nicole i Charlie su primjer para koji ne razumije da su idealni par, njihov problem je što nisu vidjeli svoje granice, a to znači da nisu bili spremni za zrelu ljubav koja počinje tek kada prihvatite slabosti druge strane i kada ste svjestan svog maksimuma davanja. Ovaj film nije nikakvo vrhunsko djelo jedino što dosta dobro pokazuje emocionalne kaose u kojima ljudi žive i koji nisu uljepšani. Postoji drugi par rukava gdje se postavlja pitanje je li reziser mogao pokazati faze odrastanja Nicole ili još bolje prikazati njene unutarnje borbe i previranja, pomeni bi to dalo jednu snagu i autentičnu priču emocionalnosti. Ovako, Nicole je prikazana potpuno zahvaćena arhetipom djeteta kojeg sam opisao u prethodnom lanku, gdje se ona ustvari nalazi u fazi u kojoj još nije afirmirala Animusa, a onda ne pokazuje jasne emocionalne izričaje i poruke prema van veću djetinje potrebe u kojima traži zaštitu ili roditelja. Njen novi muškarac koji se igra s njenom mamom i djetetom i trči s plastičnim pistoljem po kući, tipičan je primjer arhetipa djeteta gdje su dva djeteta u vezi, a prema Jungovoj psihoterapiji dva djeteta mogu živjeti jedno vrijeme zajedno, ali nemaju budućnost jer nisu oblikovani karakteri i nemaju jasne odluke, pa odnos gubi snagu nakon određenog razdoblja. Vezanje njegovih cipela na kraju filma kojeg čini Nicole, nekima daje naslutiti da bi se ona mogla zbližiti s Charlijem koji to i želi, ali okolnosti koje su istodobne prikazane, pokazuju da su oni ostali u vremenu i prostoru i da bi to bio potpuni promašaj jer se ne vidi da su oni osvijestili problem. Oni nisu shvatili da je njegovo djetinje stanje veze završilo, a da nisu za to vrijeme uspjeli izgraditi odnos. Razvod je tu ne samo društveni kolaps, već i ritual dekonstrukcije koji prisiljava oba lika da se suoče sa svojim sjenama (npr. Charliejeva emocionalna zakinutost, Nicoleina potisnuta bijes). Njegova krutost i egocentričnost (tipična “senzibilnost umjetnika”) pokazuju nesvjesnu ovisnost o Nicole kao animi (ženstvenom aspektu koji projicira na partnera). Gubitak nje prisiljava ga da se suoči sa svojom emocionalnom nezrelošću.
Njezin bijes i osjećaj “gubitka glasa” odražavaju potisnuti kreativni animus (muški aspekt njezine psíhe). Njezin odlazak u Los Angeles simbolizira povratak vlastitom identitetu izvan uloge supruge. Sukob između Charlieja i Nicole može čitati kao projicirana unutarnja borba svakog od njih.
Nicoleina frustracija Charliejevom pasivnošću odražava njezinu nesvjesnu potrebu za afirmacijom vlastitog Animusa (samostalnost, kreativnost).
Charliejeva histerična izljeva bijesa (npr. scena u stanu) otkrivaju ranjenu Animu – nesposobnost da prihvati gubitak “savršene žene” koja je nosila njegove projekcije. Sudski proces je dramatizacija nesvjesnog mazohizma. Pravnici (posebno Nora, Nicoleina odvjetnica) postaju personifikacije Sjene – instinktivne, destruktivne sile koje gurnu likove u još dublji rascjep. Scena optužbi u sudnici prikazuje kako se kolektivni mehanizmi (pravo) mogu koristiti kao oružje za izbjegavanje osobne odgovornosti. Jungovski, ovo je projiciranje srama umjesto suočavanja s vlastitim manama. Ključna scena – Charlie pjeva “Being Alive” – bila bi simbolično prihvaćanje patnje kao puta prema cjelovitosti. Pjesma (koja govori o potrebi za ljubavi unatoč bolu) odražava jungovsku ideju da se duhovni rast događa kroz prihvaćanje proturječnosti. Charliejeva suza na kraju filma nije samo tuga za brakom, već svijest o vlastitoj ograničenosti, što je prvi korak prema individuaciji.
Henry (njihov sin) predstavlja psihički “most” između Charlieja i kako njegova prisutnost sprječava potpunu fragmentaciju – roditelji moraju sačuvati neku vrstu suradnje, što ukazuje na integraciju prošlosti i budućnosti u psihi. Ovo nije samo priča o propasti braka, već o alkemijskom procesu u kojem se ego (lažni identitet temeljen na zajedništvu) raspada kako bi dozvolio stvaranje novog, autentičnog “Ja”.
“Ljubavne katastrofe su često jedini način na koji Bog ili psiha može probuditi čovjeka iz njegovog sna.”
Film, dakle, nije tragedija već potresno djelo psihološkog realizma – prikaz kako ljubav, čak i kada umre, ostavlja tragove koji oblikuju dušu.

Nikola Žuvela