Prosper Mérimée napisao je novelu Carmen a operu je uobličio G. Bizet. Carmen je tragična ljubavna priča u kojoj je ona višeslojna osoba i utjelovljuje nekoliko arhetipova kao i kolektivnu Sjenu koja se nesvjesno protivila građanskim tzv. “vrijednostima”. Nedostatak kajanja, krivnje i srama, možemo pronaći u Carmen, ali i divljinu po cijenu smrti, prkos, te arhetip trikstera ili prevaranta.
Carmen je egzotična romkinja koja radi u tvornici cigareta. Carmen stvara probleme u tvornici i kako bi izbjegla zatvor, zavodi don Joséa, kojem je naređeno da je uhiti.
Josea pripovijeda kako mu je dodijeljeno čuvanje Carmen ga je izmanipulirala da je pusti. Spremna je na seksualni odnos s Joséom i radi nje je otišao u zatvor. Također, ona je odgovorna za prekid odnosa između Don Joséa i njegove zaručnice Micaële. Nakon toga Carmen ga nagovara da napusti vojsku kako bi se pridružio njezinoj grupi krijumčara. Kada u tom naumu uspijeva, Carmen se dosađuje s Donom Joseom i pronalazi toreadora Escamilla da zauzme njegovo mjesto. Don José tada u napadu ljubomore ubije Carmen. Don José je klasični primjer muškarca koji pada pod vlast svoje nesvjesne Anima projekcije. Umjesto da prepozna Carmen kao stvarnu osobu, on je idealizira (kao slobodu i strast), a zatim demonizira (kao izdaju). Von Franz bi to protumačila kao nesposobnost nositi se sa sjenom i animom, što dovodi do nasilja.Njegova veza s Micaëlom predstavlja društveno prihvatljivu, ali pasivnu animu (duhovnu, čednu ženu), dok Carmen otkriva njegovu potisnutu seksualnost i agresiju. Escamillo, muški, dominantni toreador, može se čitati kao Don Joséova projicirana Sjena – sve što on nije, ali želi biti: siguran u sebe, privlačan ženama, heroj arene. Dok José postaje očajan i nasilan, Escamillo je hladan i teatralan. U jungijanskom smislu, borba između njih dvojice može predstavljati unutarnji sukob Don Joséa sa svojim potisnutim muškim aspektima. Carmen kao izraz arhetipa velike anime – ženskog psihološkog principa u muškom nesvjesnom, ali u ekstremnom, “Sjeni”. Carmen nije prihvaćena društvena žena (poput Micaële), već divlja, strastvena i destruktivna figura koja privlači i uništava Don Joséa. Ona predstavlja fatalnu ženu (femme fatale) koja oslobađa Don Joséovu potisnutu strast, ali ga i vodi u propast.
Od samog početka žena je označena kao neprijateljica. Bojno polje je Carmenino tijelo i priča postavlja pitanja o tome tko će posjedovati njezino tijelo. Carmen je preteča današnjeg arhetipa zavodnice. Ona predstavlja žene koje troše milijarde za ljepotu, odnosno žive mit Carmen ili zavodnice u kojoj vide svoj idealni Ja. Opijum ovog arhetipa je golem na današnjoj populaciji. Ona predstavlja stari arhetip zavodnice Helene koja izaziva Trojanski rat. Prema Jungu, ona je druga faza Anime u razvoju, u prvoj je samo majka i objekt. Carmenova vjerovanje u karte (“La carte impitoyable!”) i njezina predodžba neizbježne smrti odražavaju jungijanski koncept psihičkog determinizma – kad nesvjesni kompleksi preuzmu kontrolu, sudbina postaje neizbježna. Carmen prihvaća svoju propast, što možemo povezati s nesvjesnim žrtvovanjem – kao da njezin arhetip mora umrijeti kako bi Don José (ili muški princip koji ona predstavlja) mogao proći kroz transformaciju.
Također, ova priča se bavi ili koketira s neciviliziranim ponašanjem, ona utjelovljuje arhetip odmetnika, bjegunca. Ona je Sjena tadašnje civilizacije s početkom 19. st. To je društvo koje je potiskivalo necivilizirano ponašanje i glumilo je moralno ponašanje da bi nakon 35 godina izvedbe ove opere, civilizirano građansko društvo u Prvom svjetskom ratu ubilo 20 milijuna ljudi. Ako želimo istinu onda je ne možemo gledati bez polariteta i sagledavati Sjenu u kojoj se projicira na druge sve ono što ne možemo vidjeti kao dio sebe. U ovom slučaju Romi utjelovljuju Sjenu.
Opera ili roman postaje poznat jer nosi u sebi breme budućnosti, ona je i nagovjestitelj tamnih događaja koji će zahvatiti Europu. Mnoga djela postaju poznata kao preteče onoga što će se dogoditi poput Nietzscheovog Zaratustre i Wotana koji je opsjeo Njemce.
Carmen je ciganka i nomadski krijumčar, a ostali članovi prikazani su kao nasilni, neuredni, praznovjerni i đavolski ljudi. Don José predstavlja racionalnost, masku Zapada. To su elementi kontrole i ovladavanje sa sobom s početka priče, odnosno on j enosioc naivnog čovjeka Zapada kojeg onda preuzima crni vrag neonacizma.
Sjeme propasti Don Josea nalazi se u njemu samom. Iako je odgojen da bude poslušan i bogobojazan, on nije takav iznutra. On je problematična, opasna, ali tiha osoba. Carmen ga progoni jer u njemu osjeća tu energiju, opasnu neizvjesnost, strah i impulzivnost. Don Jose je poput ljudi o kojima čitamo u vijestima, bili su blagi i nitko nije vjerovao da bi ta osoba počinila ubojstvo. Vojnik progoni divlju, slobodoumnu Carmen jer je ona ono što on želi biti. Na kraju Don Jose se suočava s pravom Carmen izvan arene za bikove i moli je da joj se vrati. Kada to ona odbije, on je ubije. Carmen se suočava s istinom prvi i posljednji put. On postaje svoj drugi potisnuti dio, ona je probudila ono što on jest iako je cijeli život skrivao taj dio sebe ili Sjenu. On je kao i svaki vojnik koji se bori za svoju državu, ali ustvari u sebi skriva želju za ubijanjem samo mu je ona trebala kao razlog da probudi svoju zvijer.
Sjena nas ući stvarnim motivima i malo kada će ljudi htjeti prihvatiti što su pravi motivi. Oni se otkrivaju u ratovima u kojima ljudi pokazuju što se skriva iza građanske maske, a to su mržnja, ne prihvaćanje različitosti potiskivanje tamnih dijelova sebe koji se jedino mogu ujediniti u ratu ili sličnim događajima. Carmen bi bila priča o nesvjesnoj identifikaciji s arhetipovima – Don José ne može prihvatiti Carmen kao stvarnu ženu, već je projicira kao svoju animu, što dovodi do tragedije. Carmen, s druge strane, postaje žrtva vlastitog arhetipskog uzorka – femme fatale koja mora umrijeti jer nema puta za integraciju u svijet koji je okružuje. Na ovom principu umire velika većina odnosa na Zapadu.
Nikola Žuvela
