[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]
Osjećaj imanja se ne zasniva na zdravom razumu i istovremeno “imanje” u naÅ¡oj kulturi je bit prema kojem nas se vrednuje.
Meister Eckhart, mistik iz 12. st., smatrao je da je uvjet za dostizanje duhovnog bogatstva i snage, niÅ¡ta ne imati i biti otvoren i prazan, ne dopustiti da nam ego preprijeÄi put. Mi živimo prema imanju iako je biti, puno bitnije za razvoj osobnosti jer nam proÅ¡iruje pogled i donosi nam mogućnost za odnos. Ova kultura donosi i obrazovanje koje je proizvodno, okrenuto na imanje i ono stvara budućeg radnika. Kako je Hegel joÅ¡ davno rekao da obrazovanje koje ne ide na obrazovanje duÅ¡e nije znanje.
Onaj najfiniji vid imanja jest imanje ljubavi. Ljubav je neuhvatljiva. Ona je kao božica koju nitko nije vidio. U stvarnosti, ona je samo Äin voljenja. Ona je produktivna, afirmativna i ona je istovremeno uživanje u osobi, slici, cvijetu i ideji. Ona oživljuje i ona je samoobnavljajuća.
PoÅ¡to je za ljude ljubav imanje, gdje je davanje posjedovanje, mnogi ne mogu vidjeti da se na tom principu sastoje odnosi. Recimo, jedna žena kaže muÅ¡karcu da joj pomogne u njenom poslu tako da ona koristi njegov radni prostor. On joj je rekao da je to njegov posao i njegov prostor. Požalila se prijateljici i rekla kako je krut i nepristupaÄan. Iako je Äovjek teÅ¡kom mukom izgradio svoj posao, ova žena je pristupila iz već uvriježenog i opće prihvaćenog stava da je ovaj muÅ¡karac sebiÄan i Å¡krt. Dakle, ako si svoj i imaÅ¡ svoju viziju, to je za većinu koja živi u mentalitetu imanja – sebiÄnost, dok s druge strane ne vide da su ustvari sebiÄni, manipulativni i koriste svoje emocije, blagost i nježnost za najokrutnije namjere. Svatko tko je izgradio svoj posao zna koliko je morao proći svojih unutarnjih padova i proboja i da netko tko to ne vidi i ne cijeni uÄ‘e u energiju prostora s tim stavom jasno je da bi posao propao jer osoba s mentalitetom imanja ide za tim da uniÅ¡ti konkurenciju, ona ne može dijeliti i uvećati dobiveno.
Drugi primjer su tri osobe koje su odluÄile otvoriti posao. Kada je posao krenuo posvaÄ‘ali su se tko će biti Å¡ef. Dakle, mentalitet imanja preuzima primat i u većini takvih odnosa pokaže se stvarno stanje, a ono je pravilo, ne izuzetak jer za ljubav osoba mora proći mnogo refleksija sebe da bi mogla biti moguća.
Ovaj problem se preljeva i na odgoj djece. Otvoreno je pitanje koliko ljudi zaista vole svoju djecu. Jedno istraživanje je pokazalo da se na djeci vrÅ¡i toliko sadistiÄkih napada, od fiziÄkih do psihiÄkih pa je zaista pitanje da je voljenje djece izuzetak, a ne pravilo. Isto se može reći i za brak, odnosno izuzetak su supružnici koji se vole. Mi ljubavlju zovemo sve druÅ¡tvene konvencije, ekonomski interes, interes prama djeci kao i mržnju i strah. Sve to zovemo ljubavlju. Ipak, danas su neki ljudi postali svjesni da seksualna privlaÄnost ne znaÄi ljubav, odnosno da je većina seksualnih odnosa zasnovana na igri moći, a ne na dijeljenju ljubavi, koje zbog toga i nema i o tome se ne može javno govoriti. Taj pogled na ljubav nam je donio preÄestu promjenu partnera iako njihova promjena ne donosi uÄestalije voljenje. Zaljubljenost se shvaća kroz imanje jer jedna i druga osoba pokuÅ¡ava pokazati svoje vjeÅ¡tine kao imanje da bi je drugi partner primijetio Å¡to ljepÅ¡e i u boljem svjetlu. Ipak u tom procesu energija u zaljubljenosti, barem koliko traje, jest pravo bivstvovanje.
Ako shvatimo da je zaljubljenost trenutak sadaÅ¡njosti u kojem jedino možemo biti, a da je imanje život u budućnosti i posjedovanju, na pravom smo putu da shvatimo bit života. Ako želimo napredovati kao druÅ¡tvo javno treba reći da smo mi druÅ¡tvo posjedovanja, bezosjećajno u kojem velika većina ne može voljeti. To bi bio dobar poÄetak i mogućnost da onda obrazovanje i odnose stavimo u prvi plan gdje možemo postaviti standarde za budući život. Bavljenje duhovnošću je pogrdna rijeÄ koja implicira neÅ¡to Å¡to je uvrnuto, a ona je okrenuta integraciji dijelova osobnosti koje nude kvalitetu života. Pohlepa i imanje su stanje emocionalnog razvoja djeteta od osam godina i na tom stanju se razvijaju odnosi, ali velika većina misli da to nije istina, iako samo par postotaka stanovniÅ¡tva zanima refleksija, ljudi misle da se bez nje može postići odnos. Tko ne radi na refleksiji sebe, taj je u posjedovanju i ne može razvijati odnose. Refleksija sebe nudi nam pomak u svijesti i viÄ‘enju sebe, bez koje odnos ne može dobiti onu sol života, mogućnost da sidro padne na dno i zadrži dvoje na okupu.
Nikola Žuvela