[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]

Procjene stvarnosti koje činimo svakodnevno, zasnivaju se na  usporedbi, a ona stvara polarizaciju i konflikt koji predstavlja bit svakog života. Bolesti su ustvari manifestirani konflikti. U partnerskim odnosima odabiremo partnera koji ima upravo suprotne osobine ili naše slabosti i tada dolazi do sukoba ili razočarenja. Tako je i sa osobama koje nas nerviraju. Radi li se o nekom političaru, šefu ili partneru, sasvim je svejedno. Na taj način stvaramo iskrivljenu sliku  stvarnosti. U ogledalu naše subjektivne stvarnosti vidimo nešto što se ustvari ne dešava. Umjesto da shvatimo kako sudimo zbog stvorene polarizacije, mi se okrećemo borbi u vanjskom svijetu i tako sve one bolesti poput npr. nacionalizma nastaju u tom malom čovjeku koji je nosilac ovog sukoba. On ne može vidjeti u sebi svoju slabost i tako sukob postaje vanjski objekt,  poput mržnje nekog naroda ili migranata.

 Konflikt služi tome  da se naš problem izvuče na vidjelo. Dakle, krenemo li nešto rješavati, problemi se automatski počinju gomilati. Mi rješimo jedan problem onda dolazi drugi. Mi smo tada uhvaćeni u polarizaciju svijeta i počinje naše duboko nezadovoljstvo jer ne razumijemo proces. Tako stvaramo sliku svijeta, to rade i drugi te tako nastaje stvarnost kakvu sada imamo u kojoj svi identično razmišljamo o problemima koji nas okružuju. To je grupno i plemensko razmišljanje gdje za sve postoje odogovori, a svi odgovori koje ćete čuti bit će konstruirani na temelju straha i bijesa.

S druge strane, mi možemo nešto željeti i stvarnost će se ponašati drugačije, zato je potreban drugačiji pristup tom problemu, ali mi obično tjeramo po svome, nastavljamo željeti iako se razočaravamo u onome što želimo, ali ono što želimo predstavlja nešto što je nepromjenjivo. Mi dajemo tom željenom važnost, bilo prošloj ljubavi ili nekoj opsesiji, poput želje za slavom.

Tada imamo osjećaj kao da nam se svijet inati. Kada želimo nekog i stvari ne idu kako smo htjeli, tada dolazi do nepoželjnih događaja koji iskrivljuju našu sliku stvarnosti. Frustracija i bijes su rezultat. Tako izabiremo jednu stranu objašnjenja zašto nam se to dogodilo, izabiremo mišljenje većine o tom problemu koja ima već usvojene stare stavove  i upadamo u mlin koji stvara identifikaciju sebe s nižim emocijama. Recimo, zaljubio sam se u Anitu, kada sam joj prišao, odbila me. Onda se ovaj muškarac služi ružnim usvojenim rečenicama o ženama koje su muškarci  stvarali tisučljećima i na taj način se on poistovjećuje s kolektivnom frustracijom.

Mi uvijek kada odabiremo jednu stranu, uvjetujemo i svoje bližnje, te ih uvlačimo u taj problem jer ih negdje krivimo za neuspjeh. Stoga, bitno je osvjestiti nesvjesno zauzimanje stava koje vodi do sigurnog razočarenja. Suprotan proces je istraživanje onoga što me privuklo, razgoličavanje svoje želje i na taj način kada pronađemo što je vrijedno koraka ili prilaska nekoj osobi, tada smo jasniji drugoj strani i sigurno je da će prava želja u kojoj tražimo samo ljubav, pronaći drugu stranu koja uzvraća jer tada ta osoba isto želi ljubav. Neuzvraćanje ljubavi ne dolazi jer motivi su krivi, a teško je zaći iza maske i vidjeti kako ono željeno nije bilo iskreno i da je osoba u koju smo se razočarali ustvari bila nosilac nekih naših inhibicija koje si ne priznajemo u svakodnevnom životu.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut

[/two_third]