Čudna je činjenica, s kojom se stalno susrećemo, da svatko, čak i najnesposobniji nestručnjak, vjeruje da zna sve o psihologiji, kao da je psiha upravo područje koje uživa univerzalno znanje. Ali svaki pravi poznavatelj ljudske duše složit će se da ona pripada najmračnijim i najmisterioznijim stvarima s kojima se susreće naše iskustvo.
U izračunu između svjesnog i nesvjesnog postoji razvoj, napredovanje prema cilju ili kraju. To je put do Sebstva, put do središta labirinta. U duši postoji proces usmjeren na cilj, neovisan o vanjskim uvjetima. Ali pravi put do cjelovitosti sastoji se, nažalost, od sudbonosnih zaobilaznica i obilaznica. Ljudi često očekuju da će jedno savjetovanje riješiti sve, ali kako ubrzati proces sazrijevanja u odnosima ili u samorazvoju, što je jedno te isto?
To je vijugav put. U njemu su povezane suprotnosti, podsjećajući na Merkurov štap glasnika, koji je inače vladar nesvjesnog. To je put u kojem vlada labirintno ispreplitanje, a takva neizvjesnost najviše ispunjava strahom. Taj put pripada onim iskustvima koja volimo nazvati “teško dostupnima”. Njihova nepristupačnost počiva na činjenici da su skupa: zahtijevaju nešto čega se ljudi najviše boje. Naime, integritet o kojem se neprestano govori i o kojem se može beskrajno širiti, u životnoj stvarnosti se zaobilazi u najvećem luku. Popularnija je beskrajno omiljena praksa “psihologije odjeljka”, gdje jedan odjeljak ne zna što je u drugom. Ljudi jednodimenzionalno istražuju jedan odjeljak i poriču postojanje drugog, postajući tako zarobljenici jednodimenzionalnih odgovora.
Za takvo stanje stvari nisu odgovorni samo neznanje i nemoć pojedinca, već i opće mentalno obrazovanje Europljana. Taj odgoj nije samo u kompetenciji već i u prirodi vladajućih religija, koje ignoriraju postojanje vanjskog i unutarnjeg čovjeka. Kršćanstvo se može optužiti za spor razvoj, odnosno da se bavi samo vanjskim štovanjem, dok unutarnji proces nije ni započeo, tako da u Europi doživljava veliki pad. Izgubilo je vezu s izvorom, točnije nerazumijevanje psihičkog života i simbola Krista.
Imitatio Christi (Imitacija, nasljedovanje Krista), odnosno zahtjev da se slijedi uzore i postane slično njemu, trebao bi imati za cilj razvoj i uzdizanje unutarnjeg čovjeka, ali površni vjernik, sklon gotovim obrascima, pretvara ga u vanjski objekt štovanja. Tako božanski posrednik stoji poput slike vani, dok čovjek ostaje fragment, netaknut u svojoj najdubljoj prirodi.
Međutim, kod zapadnjaka vrijednost Sebstva pada na nulu. Otuda opće podcjenjivanje duše na Zapadu. Jasno je da ljudi ne mogu razumjeti kako Sebstvo koristi simbole i njegovo značenje, a onda simbol Krista ili Bude ljudi ne mogu shvatiti kao izraz nesvjesnog, simbole u kojima se kombiniraju suprotnosti ili suprotnosti muškog i ženskog, na kojima počivaju sve zaljubljenosti. Ovo je za Zapadnjaka zaista potpuni mrak, a onda čitamo te komentare za i protiv na portalima i društvenim mrežama. Kakva farsa i nerazumijevanje psihe u kojoj nitko ne može povezati simbol Sebstva, kroz spomenuti simbol, a kamoli da ima ikakve veze s odnosima.
Isključivo religijska projekcija može lišiti dušu njezinih vrijednosti. Moć simbola Sebstva je toliko jaka da mnogi padaju u zabludu i misle da uzrok svih nesreća leži vani, a ljudi se više ni ne pitaju kako i gdje su sami tome pridonijeli. Duša im se čini toliko beznačajnom da je teško smatraju sposobnom za zlo, a kamoli za dobro. Ali ako duša više nema nikakvu ulogu, religijski život se zaustavlja na eksternalijama i nebitnim traganjima kakve danas imamo u Europi u vezi s konzervativnom revolucijom. Bez obzira kako zamišljate odnos između Boga i duše – jedno je sigurno: duša ne može biti ništa, već ima dostojanstvo bića koje je obdareno sposobnošću povezivanja s božanstvom. Dakle, kad bi to bio samo odnos kapi prema moru, ne bi bilo mora bez mnogo kapi. To ga čini sudionikom nekog nadnaravnog svojstva, a to čovjeku daje smisao.
Nikola Žuvela
Narudžba knjiga: nikola@vedski-jyotish.net
