Svakako ono što obilježava naše djetinstvo, a onda i ostatak života jest osjećaj krivnje. Ne shvaćati osjećaj krivnje osobno je najviši imperativ života, jer nas oslobađa nepotrebne i besmislene patnje pošto velika većina ljudi ne oduzima drugome život i ne rade toliko gorzne stvari da bi taj osjećaj mogao toliko silinom uništavati živote. Ono što stalno činimo jest podržavanje druge ljudi, prijatelja, članova obitelji u osjećaju krivnje, a to je naslijeđena osobina koja dijelom dolazi iz religije i ispunjena grijehom, te težinom krivnje naših predaka. Jung kaže da je religija stoljećima kanalizirala kolektivnu krivnju, ali kada se ti obrasci više ne propituju, postaju zamka. Umjesto da nas vodi prema individuaciji, krivnja nas zarobljava u obiteljskim i društvenim matricama.
Jasno je da je uzrok psihološki, tj. postojanje Sjene potisnute strane koja se javlja i raste što više osjećamo krivnju sve dok, na kolektivnoj razini, ne postane toliko velika da Europljani s vremena na vrijeme ratuju, a sada uglavnom s onim narodima koji nemaju isti princip gledanja na život. U propagandi kažemo da žive u nedemokratskim zemljama, pa opravdamo napadamo ne demokratske zemlje.
Podržavamo jedni druge u održavanju naše ovisnosti o patnji i krivnji. To je prešutni dogovor u podržavanju drugih da pate. Ako se nađete u situaciji u kojoj ste poniženi, ljudi će to prihvatiti jer je to način života.
Ljudi traže opravdanje krivnje. To je ovisnost o krivnji kao sporazumu koji se obnavlja svaki dan. Što smo svjesniji, to je uočljivije da ljudi donose ovaj izbor radi opravdanja, a ne da bi pronašli izlaz iz životnih izazova obilježenih krivnjom. Istraživanja su pokazala da ljudi lažu 70 posto dana jer se boje, odnosno jer se boje priznati da nisu savršeni, zbog čega se osjećaju krivima. Ideal savršenstva je najbolji spin krivnje. Jung bi rekao da je krivnja sjena koja prati ego. Što se više poistovjećujemo s idealom savršenstva, to je sjena duža i tamnija.
Kada se netko ne odnosi prema vama s poštovanjem, kada napustite tu osobu, možete osjetiti kratkotrajnu bol gubitka, ali dugoročno ćete se osjećati bolje. To je lijek za osjećaj krivnje, napuštanje mišljenja i ljudi koji taj osjećaj stvaraju. Kada prestanemo shvaćati svijet, situacije i ljude osobno, osjećaj slobode je neizbježan. Stoga je biranje sebe uvijek dobitak, iako nam ta odluka može biti teška na početku, ali dugoročno je oslobađajuća. Ljudi dogovorno pate, naime, patnja je poznata, a suočavanje sa slobodom je nepoznato za čovjeka strašno. Podržavati nekoga u krivnji često je lakše nego podržati ga u oslobođenju, jer bi to značilo i sami sebe osloboditi, izlazak iz ideologije krivnje prezahtjevan je korak jer traži razmišljanje o sebi.
Nikola Žuvela
