„Umjetnost bi trebala oponašati prirodu u njezinom djelovanju“, vole reći alkemičari. Model na koji se alkemičari pozivaju u svom alkemijskom radu je priroda.“
„Umjetniku“, alkemičaru, koji je shvatio svoj način rada, priroda pomaže da dovrši ono što je započeo. Dakle, kada radiš na sebi, to je alkemijski proces koji priroda zatim dovršava. Pojam „priroda“ ovdje ima potpuno specifično značenje. To je spoznaja opažanjem njezinog ritma, koji vlada i vanjskim i unutarnjim svijetom. Zapadna alkemija koristi jezik platonske metafizike, pa mora posegnuti za njom kako bi saznao što znači pojam natura ili physis.
Plotin kaže: „zašto ona čini svoje postupke, ako bi se uopće udostojila odgovoriti, rekla bi sljedeće: ‘Bolje bi bilo ne postavljati pitanja (tj. ne razmišljati), već prakticirati šutnju, baš kao što i sam šutim, jer nemam naviku govoriti (za razliku od Duha koji se otkriva riječima).“ Ali trebali biste znati da je sve što nastaje predmet moje izvorne vizije, jer ja sam proizlazim iz vizije, a ono što u meni kontemplira, također, proizvodi predmet moje kontemplacije. Na taj način, kao rezultat svoje kontemplacije, matematičari ne crtaju ništa. Ja samo promatram, a oblici materijalnog svijeta nastaju iz mene.
Stoga, priroda je u svojoj biti srodna pratvari. To jest, najbliže iznad prirode je univerzalna duša (psiha), a iznad nje univerzalni Duh (nous) koji jedini kontemplira neizrecivo Jedno i kontemplacijom teži da ga beskonačno manifestira. Ispod toga je samo prvobitni, pasivni temelj. To gradi most prema indijskoj ideji Shakti, ženske, kreativne moći božanstva ili same prirode. Na ovu ideju se pozivaju i sve one tantričke metode koje su, od svih duhovnih umjetnosti, najuže povezane s alkemijom, a među koje Indijci ubrajaju i alkemiju.
Kao Kali, Shakti je, s jedne strane, “sve-majka”, koja s ljubavlju njeguje sva bića, a s druge strane, tiranska gospodarica, koja ih predaje svim vrstama uništenja, smrti, vremenu i prostoru koji ih razdvajaju. Ona je poput kompleksa majke koja dijete štiti, ali mu oduzima moć da raste. Shakti je ponekad prikazana u uzvišenoj ljepoti, a ponekad u zastrašujućim oblicima. Njena boja je tamna kao i njena nedokučiva bit. Ona je također Maya, božanska umjetnost koja bićima dodjeljuje njihove mnogostruke oblike, time ih udaljavajući od njihovog jednog, beskonačnog temelja.
Shakti ima obje vrste postajanja, i pozitivne i negativne, svedene na jedan korijen, naime univerzalnu prirodu koja se pojavljuje kao majčinski milosrdna i istovremeno zastrašujuća. Prema tom alkemijskom učenju, za razliku od Božjeg osobnog djelovanja, koje čini pravi predmet teologije, ovdje je njegovo stvaranje ili djelovanje u svijetu predstavljeno na, recimo, neosoban način. Hermetisti to nazivaju prirodom, koja je posljedica potonuća u svjetovno i koja bi kroz znanost mogla postati nejasna i neobvezujuća zamjena za Boga. Priroda je pokretačka snaga svih promjena, “potencijalna energija” u stvarima. Priroda pruža ruku poput majčinske sile koja spašava dušu iz njezina krhkog i neplodnog postojanja. Ona je, dakle, moć želje u čovjeku, ali i mnogo više od toga – ona je “priroda”, neiscrpna moć koja vodi razvoju svih sklonosti skrivenih u biću, bilo da je to u skladu s planovima njegovog “ja” ili protiv njih, već prema tome je li “ja” sposobno uskladiti se s moći prirode ili postati njezina žrtva. Ona je uvijek “ženstvena”, poput Dame Prirode, a u svom strašnom obliku, poput Velikog Zmaja koji se provlači kroz sve stvari.
Prema jednom shvaćanju koje se i danas drži njezina imena, priroda uvijek ima prisilni karakter koji je značajno razlikuje od slobodnog upravljanja ljudskom voljom. Taj aspekt ima i u alkemiji, barem u jednom pogledu, budući da se prisila iz određene faze djela pretvara u svojevrsni kozmički ritam koji ne sputava već oslobađa. Dante to opisuje kao ljubav “koja pokreće Sunce i druge zvijezde”. Psihološki promatrano, ono što na početku duhovnog rada izgleda kao opasan, uznemirujući poriv, nakon završetka majstorstva postaje kreativna sila, uzgon koji uzdiže svijest na više razine. Ono što je Shakti energija koju imaju i žene i muškarci ili priroda, to je ono što nas može gurnuti na kupnju besmislenih stvari, na destruktivne strasti i uništenje, ali što je više asimiliramo u svakodnevnom životu, to više postaje kreativna sila. Ona spava u dnu tijela i polako se uzdiže s našim razvojem od uništenja do stvaranja, dok je ta sila u Srednjem vijeku demonizirana jer je stvarala individualnost i uništavala društvenost od koje danas patimo. Stoga, upoznavanje sebe, kroz promatranje ili uranjanje, jedan od najvažnijih aspekata asimilacije gdje zastrašujuće stvari oko sebe vidimo kao dio svoje prirode. Jung bi rekao da se radi o arhetipu Boga ili Jastva koji se projicira na prirodu, gdje je psihološki doživljaj božanskog realan i moćan, te izlazi iz nesvjesnog. Priroda kao psiha jest izraz tog božanskog arhetipa u njegovom neosobnom, dinamičnom aspektu kao Shakti, kao životna sila koja teži izražavanju i cjelovitosti. Širina manifestacije prirode toliko je lijepa ispunjujuća gdje je možemo prormatrati kroz snove, umjetnost, ljepotu prirode, ali i duhovnost. U ovim vremenima kada je umjetnost života skrivena, možete je potražiti u sebi i oko sebe, prepustiti se njenoj suprotnosti.
Nikola Žuvela
