Vjenčanje Sumpora i Merkura, Sunca i Mjeseca, Kralja i Kraljice, središnji je simbol alkemije. Alkemija se razlikuje od misticizma i psihologije. Misticizam polazi od činjenice da se duša, okrećući se svijetu, otuđila od Boga i da se s njim mora iznova sjediniti shvaćajući njegovu neposrednu prisutnost u sebi, alkemija se temelji na uvidu da je čovjek u sebi podijeljen gubitkom svog izvornog Adamovog stanja i da ponovno stječe svoju potpunu bit pomirenjem dviju sila koje su ga stvorile. Ponovno stjecanje cjelovite čovjekove prirode, što alkemija izražava u slici muško-ženskog androgina koji je preduvjet za ponovno ujedinjenje. Simbolički Adam prije pada je već bio podijeljen, imao je Evu u sebi, zmiju u sebi, drvo spoznaje u vrtu što znači da alkemijski brak ne vraća u izgubljeno rajsko stanje već stvara novo jedinstvo, koje nikada prije nije postojalo. Zato se u alkemijskom laboratoriju dobiva kamen koji nikada prije nije viđen. To je bitna razlika, mistik se vraća kući, alkemičar gradi novi dom.
Budući da muška strana duše pripada spoznaji, a ženska strana pasivnom biću, to nas približava razlikovanju između svjesnog i nesvjesnog koje koristi moderna psihologija. Alkemijski brak može se protumačiti kao integracija nesvjesnih sila i individualne svijesti.
Alkemija polazi od materije, od stvarnog, opipljivog rada sa solima, metalima i taj rad na materiji omogućuje da se u njoj zrcali ono što se zbiva u psihi.
U tom procesu ljudska svijest stječe moć nad morem nesvjesnog jer se u njoj aktivira određena kreativna snaga koja izvire iz više razine svijesti. Ova viša razina, gledano s gledišta obične svijesti, također je nesvjesna, ali samo privremeno jer je sama po sebi čista svjetlost. Prava individuacija nije stanje prosvijetljenog mira, već stanje napetosti u kojoj suprotnosti stalno žive, ali ne ratuju, nego plešu i taj ples je ono što alkemičari zovu chorea imaginaria, zamišljeni ples.
Alkemičar nije asketa koji se uzdiže iznad prirode, nego se spušta u nju u retortu, u alkemijsku peć, u dim, u živu-Merkur, u sumpor i tamo, u toj tami, susreće isti Duh kojeg mistik susreće u svjetlu. Pravi brak je kada muško i žensko zajedno zaborave da su muško i žensko jer tada Duh više ne djeluje na prirodu kao gospodar na slugu, tada Duh i Priroda prepoznaju jedno drugo kao istu stvar, gledana s dvije strane. Kakvo je to ustvari umjeće….
Svjetlost ne rastjeruje tamu, u alkemiji, tama ostaje, ali tama nije nasuprot svjetlu. Za alkemičara nigredo ili tama, poput depresije, na kraju procesa više nije bolna, nego prosvijetljena. Križ na kojem visi taj sveti brak muškog i ženskog nije više instrument mučenja, nego drvo života koje raste iz jedinstva suprotnosti.
Nakon mističnog spajanja muškog i ženskog nastaje lapis ili kamen koji ima boju, težinu, miris, tvrdoću i može se držati u ruci. Zato alkemičari kažu da je lapis prezren, odbačen, jeftin, leži na cesti, nije uzvišen, nije sjajan, nije natprirodan, on jednostavno jest.
