Oni koji ustraju u mišljenju da nesvjesno ne postoji postaju ovisni o destruktivnim obrascima ponavljanja istih pogrešaka. Stoga je za početak potrebno prepoznati obrazac. Recimo, ako netko izbjegava odgovaranje na pitanja, ne primjećuje da ga ljudi stalno ispituju na poslu, njegov život se počinje vrtjeti oko tog obrasca. Ljudi se boje promjena tj., rizičnih koraka zbog odbijanja i gubitka pripadnosti, ali misle da će ti obrasci s godinama nestati, ali obrasci su sve jači.
Ono što je karakteristično za današnje vrijeme je strah od susreta osobe s osobom. Drugi čovjek nas uvijek podsjeća na našu vlastitu konačnost, nedostatak i ranjivost. Malo tko želi riskirati, a to najbolje pokazuju koferi i putovanja, bježanja od samog sebe. Pun kofer jest okruženost stvarima kojima ćemo se baviti na putovanju kako ne bi došlo do prave veze, ali puno toga održava ideal nametnut izvana od oca ili društva koje kaže da, ako imaš puno stvari, bit ćeš prihvaćen, odnosi su manje važni. Ipak, to se doživljava kao prisila gdje se misli da je ovo je moja želja, ja to volim, ja to zaslužujem, ali to je ustvari cinična ideologija racionalnosti u kojoj oni dobro znaju što rade, ali svejedno to rade. Naime, ljudi znaju da putovanja i konzumerizam neće ispuniti prazninu, ali uživaju u toj jurnjavi ispunjavanja praznine. To je potrebno kako bi se ljudi okupirali trivijalnostima, kako ne bi gledali u sebe. Radi se o tome da su se ljudi potpuno poistovjetili s tim Ocem i sami ga sebi nameću, misleći da su slobodni. Danas vlada krilatica putujem, dakle jesam. Kao da je putovanje fizički prijelaz granice odnosno putovnica ili avion koja zamjenjuje psihički prijelaz u zrelost. To je iluzija u kojoj se misli, nešto smo riješili, a zapravo je samo promijenjena geografska lokacija, dok je u ljudima sve ostalo isto, točnije, ispunjenost strahovima.
Siguran život danas je ideal, a lišen je emocija i pun površnosti, gdje televizijske emisije postaju zamjenski život. Tako ljudi ne moraju prolaziti kroz iskustvo složenih emocija. Televizijske emisije su savršene, one daju emocije bez rizika. Ljudi plaču nad tuđom sudbinom, ali ne mora se platiti cijena stvarnog angažmana, odnosno to je život bez težine i obveze. Zahtjev društva koje utjelovljuje nesvjesnog oca u ljudima je beskompromisni vladar ljudi. Taj otac kaže: kupujte i ljudi kupuju. Autoritet ili otac kaže: Veze nisu važne i veze više nisu važne. Otac kaže hedonizam i površni odnosi su važni i tako se ljudi ponašaju. Nema refleksije, ali bez refleksije čovjek ostaje nezrelo dijete, otvoreno mnogim opasnostima gdje obrasci ostaju nesvjesni, a čovjekov Damoklov mač doveo nas je do samog uništenja prirode i okoliša u kojem živimo. Bojimo se rizika u ljubavi, prepustiti se intimnosti i odgovornosti, ali smo spremni riskirati opstanak planeta, točnije, to je perverzija vremena u kojem živimo.
Da bismo osjetili ljubav i napustili društvene norme, moramo riskirati odbacivanje. To je životna činjenica u kojoj ne možemo uvijek očekivati uspjeh. Ako želimo mir bez prihvaćanja rizika, onda je očaj činjenica. Rizik je neizvjesnost, ali mi rastemo u toj neizvjesnosti.
Nikola Žuvela
