Čovjek je ispunjen očekivanjima, a ako ne vlastitim očekivanjima, onda nametnutim željama roditelja i okoline, uvijek pritisnut i razapet mnogim zahtjevima na koje teško odgovara. Ono što bi nas trebalo najviše brinuti jest to što je sve što znamo o sebi samo kompleks Ja u moru drugih kompleksa koji se ponašaju poput želja ili straha. Ono što znamo o sebi samo je vrh ledenog brijega. Ne vidimo cijeli pijesak koji je u moru, a postoje kompleksi zaljubljivanja, straha od novog, straha od siromaštva, straha od gubitka i drugih afekata koji nas svako malo obuzmu. Ali zašto bi nam to trebalo biti važno?
Ako je Ja samo jedno od mnogih u nama samima, to znači da nemamo znanja osim pretpostavki o svijetu koje nastaju na temelju naših želja, na temelju kojih stvaramo pogrešne projekcije i zaključke o tome što je dobro, a što loše. A kada nešto saznamo, onda sudimo jer je naša procjena bila temeljena na Ja koje je bilo okruženo mnogim drugim zahtjevima koji ga okružuju, točnije, ti zahtjevi uopće ne predstavljaju stvarnost.
Kada sudite drugima, to vas ne oslobađa, ono guši dušu drugog. Međutim, ono što je još važnije, ne sudite zato što ste zli, već sudite na zbog neispunjenih očekivanja koja su se pretvorila u zajedljivost.
Taj pritisak oslobađate osuđivanjem drugih pod utjecajem neizdrživog pritiska kojeg stvaraju neostvarena volja za moć u obliku financija i neostvarenog Erosa ili neostvarenih odnosa. Osude vas guše, ali ako se okrenete uzrocima, to vas budi na način da donosite odluke za sebe to je vraćanje u osjećaje dječaka ili djevojčice, koji predstavljaju naše Jastvo i gdje otkrivamo svoj kreativni dio koji nam pomaže da stvroimo svoj put jer ne možemo ići tuđim putovima.
Ako zaista želite nešto promijeniti, morate vidjeti društveno Ja kojim vlada Animus, Veliki autoritet koji određuje većinu onoga što želite. Kada se stvari ne događaju prema tim idealima, potiskujete pravo Ja ili Jastvo, jer ono je neosvješteno time postaje nepoznati sadržaj kojeg se bojimo. Tek kada smo se odvojili od roditelja i stvorili vlastito ja, u tom trenutku puberteta kada postajemo buntovni, ubrzo zahtjevi dolaze sa svih strana i to slama tek stvoreni ja-kompleks. Ono mora odrasti i predati se nečemu većem što nazivamo istinsko Ja.
Naravno da se opiremo svim svojim snagama, upadamo u nezrele veze, govorimo da je brak glup, a onda u avanturističkim vezama toliko nastradate da gorčina postoje moje drugo ime. Tada optužuješ svijet, a Glasnik pravog Ja ti kaže: “Ne mogu bez tebe, ti ne možeš bez mene, ja sam tvoja individualnost koje se toliko bojiš. Bježiš u društvo, bježiš na posao da budeš gomila, bježiš u lošu vezu da ne bi bio ti.” Tko god se preda tom zahtjevu i shvati da nema kamo otići, upoznaje pravi život koji otvara dublju stvarnost i ispunjenje, gdje teškim radom spajamo unutarnje suprotnosti jednog i drugog glasa u cjelinu. Pokušaj, ionako na kraju puta možeš samo ići tim putem. To je kao da bježiš od svoje Sjene, Sunce je uvijek stvara.
Nikola Žuvela
