Sreli smo se u polumračnom baru, dogodio se taj osjećaj za koji se kaže da je to ljubav koju si toliko dugo čekao. Dio koji kaže da je to ostvarenje sna se probudio, dok mi drugi dijelovi govore o razočaranju u prošlim vezama, istim osjećajima koji su doveli do prošlih prekida.
Zašto ponovno padam u potrazi za rajem? Jer nije samo zaljubljivanje. Ako pustim taj dio sebe, imam osjećaj da će nestati sve što je vrijedno i do čega mi je jedino stalo. Na poslu uvijek čuješ da nisi dobar, isto je bilo i s roditeljima i okolinom. Osoba ispred mene izgleda kao spas koji sam tražio i sada je konačno ovdje.
Romantični dio govori poput Pabla Nerude: “Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke mogu potopiti. Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti, rađaju se i umiru mnogo puta dok žive, imaju vječnost prirode.” Vjerujete još jednoj vlastitoj projekciji o kojoj niste ništa znali, niti ste o njoj učili, niti ste mogli sanjati što je psiha i što želi tim razornim projekcijama.
Kako je vrijeme u vezi odmicalo, shvatit ćete da je pored vas suptilno kruta osoba koja na suptilan način postaje sve što je vaša okolina govorila o vama. Kakva majstorska izvedba ogledala koje je bilo prekriveno na početku veze, a sada gledate sebe golog. To je susret s krajem prvog dijela života, kada maske padaju. Ono što je bila svetost u prvom dijelu života postaje hromi vojnik koji je na bojnom polju mrtvih i ranjenih gdje leže milijuni prevareni projekcijama ljubavi. Ponekad pomislite: Odakle sam došao? Pogotovo danas, otkrivate li pravo lice nestanka čovjeka ili se pitate je li čovjek ikada postojao? Kako ljubav uopće može funkcionirati u ovim nehumanim uvjetima? Umjetnost, kao posljednja barijera čovječanstva i erosa, izaziva ismijavanje, odnosno malo tko se danas pita od čega živi. Umjetnost nikada nije bila prihvaćena, za većinu je bila samo platno ili predstava za prikaz ega, a to je prvi uzrok ili pokazatelj zašto veze ne funkcioniraju jer ne mogu vidjeti ovu razinu stvarnosti gdje je utjelovljena ljubav.
To je ogledalo vlastitog stava prema životu, gdje su ljudi i situacije zapravo Sjena u nečijim grudima. Kad je Bog izdao Joba, tada je vidio svoju Sjenu u njegovim grudima, tako i mi ljudi kad vidimo što nosimo u sebi, kako zapravo stvaramo logore i ubilačke naprave božanskim moćima izbora. Zaljubljujući se otkrivamo što je mračno u nama, ciljeve naših roditelja, koje, ako ostvarimo u vezi, bit ćemo voljeni i prihvaćeni. Partner je postao roditeljska želja, koju ako ispunim, dobivam Sveti gral prihvaćanja i oslobođenja. Zato često u vezi ne vidimo partnera, već samo ovu želju koju projiciramo na partnera, a koja bi trebala postati sama želja. To nije ljubav, to je narcizam, i tu većina veza počinje i završava. Gubitak ljubavi zapravo je spoznaja da ste bili opijeni projekcijom želje svog idealnog ja, željeli ste vjerovati da volite, a vaš život u stvarnosti bio je potpuno drugačiji. Voljeli ste, družili se i radili potpuno drugačije od te projekcije. Željeli ste ostati isti i biti netko drugi, i nekako ste još uvijek iznenađeni što se ljubav nije dogodila.
Doista, to je paralelni svemir u kojem ljudi žive nesvjesni što rade i što žele. Ali ne bojte se. Na Facebooku, portalima, knjigama, filmovima, pjesmama, sve je već pripremljeno da vas utješi i kaže: ponovno ćete se zaljubiti, svemir vam daje novu priliku da se srušite u zid s još jednom propalom vezom 200 na sat. Facebook stranica o ljubavi kaže: budite sretni, ljubav vam se smiješi, lajkovi su u desecima tisuća, a na engleskim stranicama ih ima milijune. Nema sumnje zašto se to dogodilo, nojev sindrom zabijanja glave u pijesak zapravo je način života, a političari koji govore točno ono što žele čuti slažu se s tim. Čovjek stvara pakao svojim okrutnim i površnim željama, kojima muči manjinu i živi od onih koji misle i žive drugačije, ali kažu da će podnijeti te zvukove jer je ljubav prevelika stvar da bi se zabrinuli zbog uboda komaraca.
Svaki put kad kažete ljubav je nestala sjetite se da je želja nestala. Ljubav je umjetnost koja se uči, ne spava među uspješnima i svjetlima pozornice, upravo suprotno, ona je na krajevima društva, gdje spavaju mali umjetnici života ili alkemičari koji nisu poželjni, jer učite u svojoj suprotnosti i gledate vlastite projekcije u kojima vidite da niste samo neki lik koji voli, da ste zapravo stvorili vlastitu propagandu o sebi i svojoj ljubavi, i to je početak susreta s projekcijom i mogućnost da počnete otkrivati da je ljubav dijametralno suprotna onome što ste prije smatrali ljubavlju.
Nikola Žuvela
