Ljudi žive živote u kojima nisu ni svjesni da su opsjednuti mnogim arhetipovima: ljubavnici su opsjednuti arhetipom ljubavnika, vjernici arhetipom Stvoritelja, sportaši arhetipom heroja, ali većina njih arhetipom Animusa, kojeg većina osjeća kroz odgoj oca, dok žene u zaljubljenosti traže ovu očinsku figuru. Oni koji ustraju u mišljenju da nesvjesno ne postoji postaju ovisni o destruktivnim obrascima ponavljanja istih grešaka. Stoga, za početak je potrebno prepoznati obrazac Animusa (oca i partnera), koji ženi kao glas često govori da ništa ne zna, da je glupa, da znanje ne vrijedi ništa, da njezin muškarac može više, dok muškarcima govori da moraju biti bolji, da je nacija sveta, da su zakoni sveti, da je mržnja prema drugoj naciji imperativ. On je doslovni demon na nižoj razini postojanja. U funkciji je razvijanja otpora u nama i stvaranja volje kojom postajemo autoritet samom sebi jer je autoritet, bilo da se radi o državi, glavnom svećeniku ili guruu/učitelju, fikcija.
Mnogo toga što radite održava ideal nametnut izvana od strane vašeg oca – društva koje kaže da ćete biti prihvaćeni ako posjedujete, odnosi su manje važni iako ljudi tvrde drugačije. Supružnici razmjenjuju manje naklonosti, a više su usredotočeni na posao, zaradu i status. S druge strane, puno vremena se troši na površnost i trivijalnost, kako se ljudi ne bi sagedavali i tako postaju žrtve arhetipova koji se ponašaju demonski korz moderne opsjednutosti, alkoholom, potražnjom novih veza i dr.
Umjesto da prepoznaju emocije, ljudi se nesvjesno identificiraju s arehetipovima i stoga ne moraju prolaziti kroz iskustvo složenih emocija. Animus je veliki Veliki Brat koji određuje što je istina, a onda ako pokušate reći istinu, etiketirani ste kao: luđak, alternativac, filozof. Etiketiranjem ljudi nisu svjesni da su opsjednuti jer rade upravo ono što Animus kaže. Majke govore svojoj djeci da su glupa kada nešto ne znaju u školi. Dijete je glupo jer ne odgovara standardima Animusa ili obrazovanja. O tome nema rasprave da se etiketira dijete kada je glupo. To je zakon koji upravlja ljudima, iako malo tko zna da su opsjednuti. Zahtjev društva koje u ljudima utjelovljuje nesvjesnog oca njihov je beskompromisni vladar. Taj otac kaže: kupujte i ljudi kupuju, on kaže: Veze nisu važne i doista danas veze nisu važne. Otac kaže da su hedonizam i površni odnosi važni i danas se tako ljudi ponašaju. Nema refleksije, ali bez refleksije čovjek ostaje nezrelo dijete, otvoreno mnogim opasnostima gdje obrasci ostaju nesvjesni, a čovjekov Damoklov mač doveo nas je do samog uništenja prirode i okoliša u kojem živimo.
Za žene je najteža karika Animus ili podsvjesni muškarac, kojeg prvo stvara otac, jer na početku zaljubljivanja muškarac ima božansku sliku i očekivanja. On gura ženu dalje od znanja i upoznavanja same sebe, ali malo po malo, mali broj žena se opire njegovoj demonskoj ili nižoj prirodi i polako putuje prema svjesnoj ženi koja više ne slijedi fatalne muškarce koji su je vukli na dno, već bira partnere koji cijene njezinu ženstvenost.
Da bismo osjetili ljubav i probudili Animus, potrebno je riskirati napuštanje zajednice i prijatelja kao njihove osude za ono što radimo. To je životna činjenica u kojoj ne možemo uvijek očekivati uspjeh. Rizik je nesigurnost, ali u toj nesigurnosti rastemo i upoznajemo sebe, napuštamo norme koje su ostaci Animusa kao vođe unutar nas, a onda i u vanjskom svijetu koji ima svoj pečat na svemu jer drži zajednicu na distanci.
Smisao života neizbježno vodi razvoju individualnosti, a tada Animus dobiva pozitivno značenje jer uzrokuje razvoj volje u nama kao i moć razlučivanja. Predstavlja solarni pleksus u indijskoj filozofiji, Haru u kineskoj tradiciji i temelj je svakog unutarnjeg razvoja. Najljepše u svemu tome je što ljudi misle da je moderni život lišen religijske simbolike, odnosno ovim ritualima vjerovanja ljudi su i dalje vjernici, ali nesvjesno robovi svojih navika.
Nikola Žuvela
