Meri je bila udana za dominantnog muškarca koji je, kao u pravom tradicionalnom braku, kada bi imao potrebu za seksualnošću, ona bi je ispunjavala iako nije bila zadovoljna njome. Smatrala je da je međuovisnost nešto prirodno i normalno. To biste mogli nazvati ženskom žrtvom. Kroz terapijski rad otkrili smo njezinu žrtvu koja se kasnije pretvorila u drugi polaritet u kojem je agresivno optuživala muškarce koji su iskorištavali žene, i u tome je neko vrijeme uživala. Međutim, nakon određenog vremena kada je obrazac žrtve – ljutnje završio, počela je otkrivati svoje prave kvalitete gdje je vidjela da se skriva iza žrtve kako ne bi donosila odluke, te je igrajući ulogu napadača prenijela svoj bijes na muškarca. Rješavanje seksualne represije nije cilj, već prvi korak ka otkrivanju mnogo dubljeg pitanja: “Tko sam ja kada ne ispunjavam ničije očekivanje, ni kao seksualni objekt, ni kao žrtva, ni kao mučitelj?”
Ljudi mogu dosegnuti ovaj trenutak spoznaje, međutim, kada moraju početi donositi odluke, većina se izgubi. Ovaj aspekt postojanja, koji se temelji na posjedovanju, želja za seksualnošću i prokreativnošću, dosegnut je Freudovom psihoterapijom. Međutim, kod odluka ili onoga što na Zapadu nazivamo voljom, ocem, super egom, većina je impresionirana veličinom uspjeha, autoriteta i ne prelazi tu granicu i ne vraća se ponovno u formi žrtve – napadača.
U višem principu razvoja, gdje razvijamo hrabrost da se zauzmemo za sebe i kreativnost, tamo nalazimo malo više ljudi, dok u najvišoj fazi, koju je Fromm nazvao fazom humanosti, a Jung procesom individuacije, tamo nalazimo najmanji broj ljudi. To je faza ostvarenja ljubavi u kojoj odlučujemo koga voljeti i želja za djeljenjem, a to je moguće razumijevanjem procesa koji se odvijaju pod djelovanjem žrtve-napadača.
Meri je shvatila svoju bespomoćnost u odnosu na ovisnost. Naime, njezino potiskivanje seksualnosti dogodilo se zbog krutog odnosa njezine majke i vjerskog odgoja, koji je nakon lošeg odnosa zamijenila poslom. Kada je priznala svoju bespomoćnost suočena s potisnutom seksualnom ovisnošću koja se nikada nije ostvarila, to joj je dalo olakšanje u stalnoj kontroli svojih seksualnih poriva.
Ono što svaki ovisnik zna jest bezumlje u kojem trčimo jer ne želimo priznati stvarnost ovisnosti, a pravi ljubavnici su u stanju uništiti vlastite živote zbog svoje gluposti ovisnosti jer nemaju unutrašnje središte.
Meri je shvatila vlastitu ovisnost kao problem žrtva-kontrolor iza kojeg je bio veliki strah od vlastite autentičnosti i svojih prirodnih potreba koji sasvim suprotno uvjerenju donosi razvoj. Iako bi svi mislili da se bori s ovisnošću, ona se borila s kontrolom. Počela je prakticirati iskrenost prema sebi, navikavanje na strah od napuštanja (projekcija Animusa iznutra koji plaši žene) i shvatila je koliko su njezine ovisnosti utjecale na njezin život. Konačno, naučila je da kada postoji problem, pokušava ga ispričati što jasnije, ono što u normalnoj konverzaciju ustvari ne postoji. Meri je shvatila da je njezin strah od autentičnosti bio strah od ove potpune odgovornosti: “Ako budem istinska, morat ću živjeti s posljedicama svojih izbora, a ne kriviti druge.” To je trenutak kada se čovjek izmiče iz ciklusa žrtva-mučitelj.
Kako onda žrtva postaje mučitelj? Kada je žrtva dovoljno traumatizirana, razvija dvije vrste ponašanja. Prva vrsta ljudi koristi svoju žrtvu da muči druge ljude i ucjenjuje ih kroz svoj nesretni događaj. Tada se pojavljuju mediji, gdje lažno suosjećanje novinara zapravo koristi žrtve radi kolikova i stvaranja jednodimenzionalne stvarnosti žrtva-mučitelj. Tu se pojavljuje kolektivna orgija mazohizma, kako je Slavoj Žižek dobro prepoznao i nazvao ovo ponašanje: Zapadnjački spektakl uživanja u patnji i smrti. Tajno opscesno uživanje koje sada može biti javno, odnosno uživanje u najnižim emocijama putem portala, društvenih mreža. Društvene mreže tako prikupljaju čitateljstvo te imaju doslovno robu za vlastite platforme markentiškog iskorištavanja. Neke žrtve čak postaju zvijezde, a izdavačke kuće detaljno opisuju proces mučenja, poput Natashe K. u Austriji.
Ova skupina uključuje majke-žrtve iz tradicionalnih regija koje su se cijeli život mučile, a zatim prepričavaju te događaje okolini koja podržava taj obrazac ponašanja. Tako neproživljeni život žive njihove kćeri koje postaju promiskutetne, uživaju u stvarima u kojima majke nisu uživale.
Druga skupina su žrtve koje se pretvaraju u aktivne- mučitelje predatore, poput Hitlera, ratnog veterana Prvog svjetskog rata, propalog umjetnika kojeg je društvo odbacio i koji postaje kolektivni osvetnik postajući kolektivni predstavnik svih onih koji se osjećaju razočarani podržavajući njegove zloćine. Društvo prihvaća ovu vrstu žrtvovanja jer se povezuje s antičkim herojem. Društvo ne ispituje uzroke, odnosno zabranjeno je reći da su čak i žrtve nesvjesni manipulatori. Živimo u modelu stvarnosti u kojem se javnost pod svjetlima reflektora predstavlja kao spasitelj, iako se radi o samopromociji i osjećaju krivnje koji vodi do spašavanja žrtve. Čovjek ne donosi odluke za svoj život u smislu osjećaja, a onda je žrtva dobra kompenzacija, odnosno događa se lažna solidarnost i pomaganje iz osjećaja krivnje.
Naravno, ova transparentnost društvenog narcizma ili kolektivne maske pokazuje nam da obrazac žrtve-mučitelja ima trećeg sudionika, odnosno ljubavni trokut koji će pratiti cijeli ovaj spektakl mučnog odnosa. Kao žrtva, pojedinac je u središtu pažnje, ima podršku, suosjećanje i jasno prihvaćanje okoline. Pojedinac koji donosi autentične odluke je sam. Njegove odluke mogu biti nepopularne, njegov put nema jamstveni društveni recept, a teret pogreške pada isključivo na njega. Društvo nema dovoljno posuda ili rituala za prihvat pojedinaca koji napuštaju dramski trokut. Stoga se mnogi boje tog vakuuma i radije se vraćaju poznatoj ulozi žrtve, sada obogaćenoj novom snagom mučitelja. Tek kada se suočimo s ovom prazninom i odlučimo djelovati unatoč strahu, stvaramo sebe iznova i izlazimo iz spektakla medija,politike i javne lažne dobrote o kojoj sam pisao nedavno kroz primjer Majke – Tereze i njene konačne brige njenog stvarnog djeovanja: spas duša, dok, s druge strane, ona bila samo svetionik što društvo proizvodi na kraju tog lanca: ljude koji su odbačeni. Ciklus Žrtva-Mučitelj-Spasitelj je kolektivna obrana protiv tereta slobode. Pojedinac i društvo biraju dramu umjesto autentičnosti jer je drama predvidljivija. Istinsko prelaženje granice nije intelektualni čin, već egzistencijalni skok tj., prihvaćanje slobodnih koraka, bez jamstva uspjeha i uz rizik od usamljenosti.
Nikola Žuvela
