Brak je vrlo složena struktura sastavljena od cijelog niza subjektivnih i objektivnih čimbenika. Kod djeteta svijest izvire iz dubina nesvjesnog života, poput odvojenih otoka koji se postupno ujedinjuju i tvore kopno ili veću svijest. Točnije, ŽIVOT PREDSTAVLJA ŠIRENJE SVIJESTI.
Kada mi kao mladi ljudi stupimo u brak ili dugu vezu, tada imamo dječju ego-svijest više nego muškarci, ali budući da su oboje tek nedavno izašli iz magle izvorne nesvijesti, sigurno postoji mnogo sadržaja koji leže u sjeni i koji u tom smislu sprječavaju formiranje psihički zdravog odnosa. Međutim, danas smo u situaciji u kojoj veliki broj ljudi ostaje u ovom zanemarenom stanju u kojem uopće ne mogu formirati odnos. U praksi to znači da će mladić ili djevojka imati nepotpuno razumijevanje sebe i drugih, te je informiran o motivima druge osobe. U pravilu, motivi iz kojih djeluje uglavnom su nesvjesni, odnosno većina ljudi ne razumije ni zašto je u vezi i što želi u vezi, misli da to uopće ne trebaju znati. Subjektivno, naravno, većina ljudi misli da su vrlo svjesni, da poznaju sebe, da prate postojeći sadržaj svijesti. Što je područje nesvijesti veće, to je brak manje slobodnog izbora. Tu vlada fatalnost, ono što nazivamo velikim ljubavima zapravo su partneri koji su duboko nesvjesni i nažalost ne razumiju ljubav.
Postoje motivi koji proizlaze iz roditeljskog utjecaja. Odnos mladića s majkom i odnos djevojke s ocem odlučujući je faktor u tom pogledu. Upravo snaga odnosa s roditeljima nesvjesno utječe na izbor muža ili žene, bilo pozitivno ili negativno. Svjesna ljubav prema bilo kojem roditelju pogoduje izboru sličnog partnera, dok nesvjesni odnos (koji se ne mora ni na koji način svjesno izražavati kao ljubav) otežava izbor i nameće karakteristične promjene. Da bi se razumjele, prvo se mora znati uzrok nesvjesne veze s roditeljima i pod kojim uvjetima je prisiljena promijeniti ili čak spriječiti svjestan izbor. Motivi i želje roditelja u potpunosti se prenose na djecu u zamjenskom obliku. Djeca se, naime, nesvjesno vode u smjeru koji im je namijenjen da nadoknade sve što je ostalo neispunjeno u životima njihovih roditelja. U Indiji vjeruju da karmu roditelja preuzimaju djeca, a kod nas je postojao pojam: ” čije si loze”. Stoga, pretjerano moralni roditelji često imaju “nemoralnu” djecu ili neodgovorno ponašanje oca rezultira time da je sin odgovoran. Najgori rezultati dolaze od roditelja koji namjerno niječu činjenice i guraju ih u nesvjesnost. Na primjer, majka je namjerno nesvjesna kako ne bi poremetila pretpostavku “zadovoljavajućeg” braka. Nesvjesno će se tada vezati za sina, kao zamjenu za muža. Sin tako razvija nemogućnost uspostavljanja odnosa u budućnosti razvijajući majčinski kompleks. Naime, sin mora promijeniti svoj izbor na način koji proturječi njegovoj pravoj prirodi. Može se, na primjer, oženiti djevojkom koja je očito inferiorna njegovoj majci i stoga se ne može natjecati s njom; ili će pasti pod utjecaj žene koja ima tiransko ili blaže autoritarno ponašanje, što bi ga eventualno moglo odvojiti od majke.
Izbor partnera, ako instinkt nije oštećen, može ostati slobodan od tih utjecaja, ali prije ili kasnije će se oni osjetiti kao prepreke. Manje-više instinktivan izbor može se smatrati najboljim s gledišta održavanja vrste, ali nije dobro iskustvo za doživljaj psihološke sreće jer često postoji neobično velika razlika između čisto instinktivne osobnosti i one koja ima svoju individualnost i sposobnost stvaranja razlikovanja. To je nešto što ljudi slabo razumiju jer ne znaju razlikovati instinktivnu potrebu za stvaranjem djece i brakom od psiholoških mogućnosti kako održati vezu, a upravo je to motiv koji nas pokreće u životu.
Iako bi se u takvim slučajevima ljudi mogli poboljšati i ojačati instinktivnim izborom, individualna sreća onda pati. Ideja “instinkta” predstavlja sve vrste organskih i psihičkih čimbenika, čija je priroda uglavnom nepoznata, a Jung smatra da je arhetipska.
Ako pojedinac isključivo smatra da je instinktivni izbor daleko najbolji način održavanja vrste, ali su temelji takvog izbora nesvjesni, na njima se može izgraditi samo neka vrsta bezlične veze, često prisutne u primitivnim društvima.
Ovi nesvjesni odnosi pretpostavljaju da partner ima psihološku strukturu sličnu svojoj. Normalan spolni život, kao zajedničko iskustvo s očitim sličnim ciljevima, dodatno jača osjećaj jedinstva i identiteta. Ovo stanje se opisuje kao velika sreća (“jedno srce i jedna duša”) – ne bez razloga, budući da je povratak u to izvorno stanje nesvjesnog jedinstva poput povratka u djetinjstvo. Otuda djetinjaste geste svih ljubavnika. Ponekad ide toliko daleko da partneri traže taj izvorni povratak u majčinu utrobu duboke sigurnosti. Međutim, individualna volja za vlastitim posjedom prekida taj odnos: žena postaje majka, muškarac otac i tako oboje oduzimaju jedno drugome slobodu, postajući instrumenti vanjskih društvenih želja – kakav trebaš biti da bi bio prihvaćen.
Ovo je često instinktivni odnos za očuvanje vrste, osim ako se ne razviju dublji aspekti odnosa. Stoga, se u braku događa napuštanje kolektivne instinktivne prirode i razvoj individualnosti. Rijetko ili nikada se brak ne razvije u individualni odnos glatko i bez kriza. Nema rođenja svijesti bez boli.
Postoje mnogi putevi koji vode do svjesne realizacije, ali oni slijede specifične zakone. Na primjer, ako ne tražimo individualnost kroz brak već kroz duhovni put, zašto tražite dovoljno dobru osobu koja će vas voditi tim putem jer lako možete postati zarobljenik svoje nesvjesnosti. Općenito, promjena počinje početkom druge polovice života. Srednje razdoblje života je vrijeme od ogromne psihološke važnosti.
Nikola Žuvela
