Ako pogledate statistiku, odnosno pravi problem ljudi, onda dođete na posao. Na poslu se najmanje ljudi osjeća zadovoljno. S druge strane, kako ljudi ne mogu biti emocionalno uključeni u vezu, ne mogu biti uključeni ni u posao. Često ljudi misle da posao nema veze s odnosima, ali na poslu provodite 60 posto vremena u odnosu s drugim ljudima a ti odnosi su nezadovoljavajući jer ljudi kada pričaju onda govore o drugima dok o sebi znaju govoriti kroz jadanje.
Statistike pokazuju da tri posto ljudi zna što želi raditi, od toga jako dobro žive i uživaju u svom poslu. Ako većinu ljudi pitate što žele u poslu i vezi, neće znati odgovor. Odgovorit će vam općenito, a ako ih pitate što su pod time općenito mislili, onda će ili zašutjeti ili će opet odgovoriti općenito. Kad osoba kaže da zna što želi i pokrene neku akciju prema novom poslu, obično ostaje razočarana onim što je dobila jer potrebna je posvećenost. Ljudi nisu posvećeni odnosu tako da ne mogu biti posvećeni ni poslu. Zašto? Zato što u tom trenutku shvate da moraju davati, a naš ego je računovođa, kad daje onda gleda profitabilnost, uloženu energiju i koliko će dobiti natrag. Ego je računovođa, ali i čuvar od srama.
Emocionalno kreativni proces je zaustavljen u njega se kolektivno ne vjeruje, autocenzura čini svoje, ljudi se polako vraćaju starim obrascima žrtve u kojima imaju popis krivaca zašto im loše ide u životu. Većina nije razvila kapacitet za frustraciju koju mora proći kroz stvaranje svog novog posla kao i odnosa.
Činjenica je da živimo u svijetu koji nudi toliko mogućnosti o kojima su naši djedovi mogli samo sanjati. Ta činjenica danas ljude čini depresivnima je prije je sve mogao svaliti na politiku i kapitalizam, ali kada spomeneš učenje i znanje nije mu dobro. Zato 30 posto mladih Europljana odustaje od fakulteta kako bi mogli ostati u starom svijetu crno – bijelog zaključivanja. Potrebno je pokazati znanje koje je živo, koje mijenja način na koji gledaš svoj život. Naravno zato je crno-bijelo zaključivanje racionalan odgovor na sustav koji ne nudi nijanse, ali kojeg isti taj čovjek ne želi promjeniti.
Pripadnost naciji ili skupini važna mu je jer je tako živio i u pećini, kao da mu želiš oduzeti taj aspekt uživanja u svojoj nemoći. Čovjek je dobio znanje, ali ga je odbacio, gleda slike na društvenim mrežama kao čovjek u svojoj špilji gdje gleda svoje životinje nacrtane u špilji, vratio se nacionalizmu kao pećinski čovjek koji je sve one preko rijeke smatrao neprijateljima. Moramo već jednom naučiti da tu Sjenu nosimo još od davnina i da nam je slatka slast mržnje drugoga jer tako nastaje povezivanje s primitivnim djelom osobnosti, ali i nesposobnosti da se izađe i sam odluči o sebi. S nacionalizmom ostaje u grupi koja je toksično topla, ne mora ništa učiniti, a ima uvijek državu na koju svaljuje svoj problem iako ju mora imati radi svoje potrebe projekcije mržnje. To je siguran kontrolirajući kaos jer nekada izađe i na ulice da bi potvrdio kako je dobar i pravedan.
To je stanje žrtve koje čovjek ne želi definirati, jer bi tada u svom radu morao vidjeti da se mora izgraditi. Posao nije samo naučiti vještinu. Kada je naučimo, gradimo odnose. To je ljudima teško, ne znaju izgovarati problem i tako projekcija nesposobnosti ide na vođu plemena ili šefa ne postoji razmišljanje za što sam sposobna/an jer ono me to odvaja od grupe. Nije problem naučiti nova znanja, već me ta misao odvojenosti izdvaja, tada moram misliti o sebi izvan grupe.
Isto tako je i u ljubavi, čovjek se mora zabavljati u vezi, mora imati i dramu jer veza mora biti zanimljiva, a ako nije, onda kažu, veza je mirna i dosadna. U poslu, umoran sam od rada i želim novi posao, ali opet tražim posao kojeg će mi netko drugi dati jer tako ostajem u čoporu.
Ne može vidjeti da je sposoban stvarati i da stalno traži autoritet u drugome, poput pećinskog čovjeka. Nije tragedija što se vraćamo u pećinu, tragedija je što se pravimo da smo pećinski ljudi jer nam je tako lakše. Nije problem pripadati, problem je pripadati tako da prestaneš postojati.
Netko drugi mora osmisliti moj život. Ili u vezi, partner se mora brinuti za mene, partner mora osmisliti odnos. Ali zašto? Koje kvalitete dajemo da bi nam netko trebao nešto dati? Jesmo li razvili umijeće ljubavi, posvetili se pravim vezama, upoznali ljude od kojih učimo?
Pitajte svoje voljene rade li to? Malo tko će razgovarati s ljudima koji su uspješni u poslu, istražiti njihove navike, što ih zanima, motive, takvih pitanja nema, jer kvare raspoloženje pećinskom čovjeku koji bi tako morao izaći iz grupe i pogledati svoju Sjenu. Njegova Sjena tako živi u projekciji države ili autoriteta za kojeg radi šest mjeseci plaćajući porez da bi mu autoritet govorio što treba raditi. Pritom, mu njegov tata malo zakopa smeće pored izvora vode, pokrade milijarde da bi mu dijete išlo u školu bez klime i bez stvarnog obrazovanja.
Dramatiziranje u odnosu ili zbog posla je kontrolirani kaos koji zamjenjuje stvarnu ranjivost. Strast nije isto što i drama, strast zahtijeva prisutnost, a drama zahtijeva distrakciju. Ljudi ne bježe od mira, bježe od praznine koja se pojavi kad nestane buke. Nije mir dosadan, dosadan je čovjek koji ne zna što sa sobom kad nema vanjskog podražaja.
U čovjeku postoji najveći strah od davanja smisla svom životu i to ga čini, čini nezadovoljnim.
