„Umjetnost bi trebala oponašati prirodu u njezinom djelovanju“, kažu alkemičari. Model na koji se alkemičari pozivaju u svom alkemijskom radu je priroda.“
Umjetnik, alkemičar, koji je shvatio svoj način rada, priroda pomaže dovršiti ono što je započeo. Dakle, kada radite na sebi, to je alkemijski proces koji priroda zatim dovršava. Pojam priroda ima potpuno specifično značenje. To je spoznaja opažanjem njezinog ritma, koji vlada i vanjskim i unutarnjim svijetom. Alkemičar ne proučava prirodu iz udaljenog laboratorija već on s njom surađuje. Kad se kaže da umjetnost oponaša prirodu, ne mislimo ovdje na slikanje krajolika, već da duboko uranjamo u sam tok stvaranja koji teče kroz sve, kroz kamenje, kroz biljke, kroz naše vlastite duše koje donose unutarnje promjene i pogleda na stvarnost. Taj tok je “Physis”, drevna grčka riječ za Prirodu koja niče, raste, propada i ponovno se rađa. To nije mrtva sila to je inteligencija. Priroda, Physis, nije ništa drugo nego velika, neiscrpna žečka za postojanjem, želja za životom, umjesto naše civilizacije koja žudi za umrtvljivanjem. Ona je snaga koju su Indijci nazvali Shakti. Ista ta sila koja pokreće zvijezde kroz noćno nebo, pokreće nas iznutra za Zapadnjaka je nezamisliva jer ne može dvoje postojati u jednom. Ona je u srži naših najdubljih želja, naših kreativnih poriva, ali i naših najtamnijih opsesja i strahova. S jedne strane, ona je Majka Svemira, ona nas njeguje, hrani i vodi rastu s nekom nježnom, milosrdnom mudrošću. U njoj je ljepota Mjeseca koji nas obasjava u tamoj noži i toplina zemlje. S druge strane, ona je Kali, Gospodarica Vremena i Prostora, ona je nemilosrdna, razara sve što zastari, sve što je kruto, sve što više ne služi životu. Ona je kaos koji prethodi novom stvaranju, bol transformacije, tama u kojoj se gubi naš stari identitet. Ova dvojnost nije tamo negdje već je ona u nama. Ono što zovete anksioznošću, nemirom, onim neobuzdanim nagonom koji vas vuče u nekom smjeru, to je Shakti u svom sirovom, neoblikovanom obliku. Moderni ljudi se boje tog dijela sebe. Pokušavamo ga kontrolirati, ugušiti, negirati i upravo time ga činimo demonom koji nas uništava iznutra priroda postaje latinski naziv neke bolesti ii djela sebe kojeg smo odbacili.
Alkemija nas uči drugačijem putu. Ona nas uči da se predamo toj sili ne da joj se pokorimo, već da je prihvatimo kao biće koje nas uči tami i svjetlosti unutar nas. Kroz ono što Jung zove individuacijom mi tu sirovu, tamnu energiju postupno pročišćavamo našim životima i brusimo svoje umjetničko djelo. Ono što je bila nekontrolirana strast, varanje partnera, devijacije u seksualnosti postaje kreativni žar koje nastaje tek kada se prepustite individuaciji i postanete stvarno živo biće. Ono što je prije bio destruktivni bijes, svađa s partnerom, nerazumjevanje, postaje snaga da se prekorače vlastite granice ako sebe prepustite tom majstorstvu alekmijske posude u kojoj su naše emocije.
Dakle, put nije u bijegu od svoje tame ili lošim emocijama. Put je u gledanju u njih s hrabrošću i ljubavlju, ono što nas vuče kao olovno na dno, nigredo ili prastari Saturn. Kada prestanemo bježati od svoje unutarnje Kali, kada je prihvatimo kao dio sebe, ona prestaje biti demon koji nas proganja, a postaje izvor snage. Ona postaje motor našeg unutarnjeg uzleta.
Na kraju, alkemijski rad je prepoznati da je Dama Priroda Shakti živa, dišuća stvarnost u našoj vlastitoj psihi ili aspekt Anime koji živi u pshi muškarca i žene. Započeti s njom dan da nas rastvori kako kažu alkemičari Solve u našim starim uvjerenjima, da nas provuče kroz tamu neizvjesnosti, da bi nas potom, očišćene, ponovno skovala u akemijsku Coagula u nešto cjelovitije, autentičnije i moćnije biće. To nije intelektualna vježba već ljubavna afera između svjesnog “Ja” i beskrajne, ženstvene kreativnosti samog postojanja. Kada se ta veza uspostavi, nećete više biti onaj koji radi na sebi bit ćete kanal kroz koji Priroda sebe ispunjava i kroz koji ljubav, kao što je rekao Dante da: “Pokreće Sunce i druge zvijezde.”
Završit ću citatom o tome kako se shvaćala bit Shakti ili Anime: “Sreća koju ljudi traže uvijek je povezana s zanimanjem: kućama, novcem, ukrasima ili ženama, djecom. Dok ih ne steknu, ne mogu se osjećati sretno. Njihova sreća ovisi o onome što posjeduju, a ako to izgube, to je katastrofa. Ali ako ikada uspijete otkriti što je prava sreća, osjetit ćete da ona zapravo ne ovisi ni o kakvom predmetu, posjedu ili postojanju; dolazi odozgo i zadivljeni ste što sami, bez zaustavljanja, otkrivate ovo divno stanje svijesti… Radujte se ne znajući zašto ste sretni. Ovo je prava sreća. Onog dana kada zaronite u ocean univerzalnog sklada, više nećete morati ništa uzimati za svoju sreću, ronit ćete u nju neprestano. To je kao disanje: udahnite, izdahnite… udahnite, izdahnite… Da, sreća je kao duša koja diše.”
Omram Michael Aivanhov
Nikola Žuvela
Narudžba knjiga: nikola@vedski-jyotish.net
