Ljudski odnosi su se jako promijenili, ali na takav način da su postali plitki. Dubina je nestala u svim dimenzijama: žena više nije žena nego djevojka. Muž nije muž nego dečko. Također, prijateljstva ne idu posebno duboko, ona služe za potporu vašem stavu, više ne dopuštaju suprotan stav, jer bi to značilo da želite komunicirati s drugom osbom. Ljudi to znaju, pa skrivaju tu činjenicu samo da bi imali bilo kakav društveni kontakt.
Zapadnjak se smije dubini odnosa i ona ga ne zanima. Treba li čovjeku svaki dan zaroniti u sebe da bi shvatio da veza nije samo veza već razumijevanje svoje suprotne strane?
Odnos ili spajanje suprotnosti nešto je što se događa isključivo u dubini. To je događaj na najdubljoj razini i dok se vama ne dogodi, ostajemo plitki. Ako se ne predate, nikada se nećete usuditi skočiti. Zašto biste promatrali partnerstvo ili život iz tišine bez doprinosa uma? Zašto biste gledali sebe i vidjeli koliko sam površan u vezama, kako me zanima zadovoljavanje svojih želja, dok partnera gledam samo kroz to koliko mi on može dati, suprotno: koliko kvalitete i razumjevanja ja mogu dati njemu ili svijetu? Koliko se zapravo pitamo je li ono što dajemo drugima plitko i ne pokušavamo doprijeti do drugih?
Možete plutati na površini, ali onda dolazi prekid kojeg nerazumijete već krivite partnera. Naravno, ići duboko je zaista opasno – kao što mora biti, jer ste uspješni i snalažljivi samo na površini. U plićaku se ponašate kao automat i ne treba vam nikakva svijest. Ali što dublje prodirete, to vam je potrebna veća budnost, jer je u tim dubinama smrt moguća u svakom trenutku, točnije smrt ega. Drugim riječima, strah od dubine stvorio je plitkost u svim međuljudskim odnosima. Sve je to tako nezrelo. Mladić ili djevojka mogu biti zabavni, ali ne mogu postati vrata do najdubljeg, do onoga što je skriveno u svima i svakome. Možete biti u spolnoj vezi s djevojkom, ali tada ljubav ne može rasti. Ljubav jednostavno zahtijeva duboko korijenje. Seksualnost je moguća na površini, ali to je čisto biološka potreba, životinjska aktivnost. Ona može biti integrirana samo ako je dio dublje ljubavi, a ako je nema, onda je to najružnija moguća stvar. Najružnija postaje jer tada nema zajedništva – dodirujete se i razilazite; spajate se i razdvajate. Susreću se samo tijela, i to samo kao trljanje tijela o tijelo, ali ne Ti i Ja. Kada si slušao ili kada si vodio ljubav s voljenim partnerom? Pokušavaš li razmjenjivati osjećaje ili jedva čekaš da odnos završi? Kada si zadnji put dao emocije? Osjećaš li opravdanja koja sada koristiš? Govoriš li da nikada nisi sreo takvog partnera? Ne želiš priznati da su ti svi prioriteti poput sigurnosti bili važniji? Tvoje biće sigurno to zna ako ga želiš odmah prevariti.
To se dogodilo s međuljudskim odnosima. Razmjena i želja za inzistiranjem na kvaliteti znači da će ti ego biti poljuljan. Ego želi hodati u plićaku života, bez dodira ljubavi jer te prisiljava na stalnu razmjenu. Kad bi bili imalo iskreni, kad bi iskrenost bila bit, lako bi vidjeli da se bojimo dubine i odnosa, jer kad ne bi bilo tako, posvetili bi svoje živote odnosima, radikalno, toliko radikalno da više nećete učiniti ništa osim što će vaš život biti smislen posvetivši ga odnosima. Bez predaje nema dubine, a bez dubine nema ljubavi.
Nikola Žuvela
Narudžba knjiga: nikola@vedski-jyotish.net
