Bez želja i obmana, život bi ljudima bio dosadan.  Kada se bol lomi preko naših leđa onda otkrivanje istine o sebi povlači niz problema, gdje se javlja strah koji ustvari predstavlja niz scenarija u kojima nema niti jednog u kojem meditiramo na problem, odnosno da meditacijom naučimo kako da razlikujemo emocije straha, mržnje, ljutnje. Jasno, iza svega stoji ego kao proizvođač straha. On od straha da ne nestane, teži uspjehu kako bi dobio pažnju od koje živi. Ego postavlja zamku na način da se identificiramo s vlastitim uspjehom i kroz status umišljamo da više vrijedimo. Uspjeh nema veze s mudrošću i emocionalnom inteligencijom, jer uzdizanje sebe dolazi zbog neznanja tko sam. Civilizacija je satkana na uspjehu, možete biti najveći umjetnik, znanstvenik, svetac, ali ako za vas nitko ne zna, poput Meistera Eckharta mistika iz 14.st. za kojeg ogromna većina kršćana niti ne zna, ne možete dobiti pažnju ovoga svijeta. Sve se odvija na dobivanju pažnje ili obožavanja, iz straha da ego ne nestane. On traži stalnu pažnju i veličanje kako bi odgnao strah od umiranja. U indijskoj filozofiji ego ili ahamkara nastaje iz neznanja o sebi i svemiru.

Ako nam je jak osjećaj za uspjeh, proporcionalno tome je jak i osjećaj nesigurnosti. Dakle, uspjeh je motiviran strahom, a strah je naš um koji proizvodi laž o stvarnosti.

Što bi se dogodilo da sve nestane? Ništa, ali želja da se ostane u umu je ogromna, a strah da otkrijemo tu istinu stvara pregršt obmana, pa čak i ludilo ili shizofreniju koja je bijeg od prihvaćanja stvarnosti, te dolazi do naglog izlijevanja nesvjesnih sadržaja kojih se bojimo osvjestiti. Ljudi kupuju toliko nepotrebnih stvari iz dubokog straha da su nitko i ništa, a strah je toliko velik da uništavamo stanište u kojem živimo, a da pritom nismo svjesni da se ljubav u nama pojavljuje tek kada napustimo strah od egzistencije. Bit Narcisa je da on u vodi stvara sliku o sebi koja nema stvarnost te se utapa poput većine ljudi u lažnoj slici o sebi koja u drugom djelu života većinu pretvara u ovisnike o nečem toliko površnim koje mora biti što gluplje kako bi se postigao učinak zaborava. Tako ne moramo gledati u sebe, a to je anesteziranja osobnosti poput antidepresiva.

Uglavnom, bit je uvijek težiti nečim čega nema i mora biti što banalnije.

Bijeg u tragičnu ljubav, bijeg u patnju, isto tako je zamka uma, ali duboka vjera da oni postoje obilježava našu civilizaciju, a onda i postojanje straha kojim se hranimo. Kolektivno razmišljanje kojim se hranimo, upravo se temelji na ovim uvjerenjima i ona su duboka, zato se smatraju stvarnim.

Jedino kada volimo onda smo izvan uma, ali brzo zaboravljamo tu činjenicu jer živimo u umu, brzo se vraćamo u posjedovanje partnera i stvari. Stoga, potreba za mnogim lažnim ekstazama od droga do skupih putovanja i tuluma je želja da se pobjegne iz uma koji tolikim racionalizacijama potpuno guše život u osobi.

Jedini indikator istine je ono što živimo i radimo preko dana. Kada maštamo o ljubavi, to znači da ne želimo ljubav jer nju možemo živjeti ovdje i sada kroz aktivnost. Ako nemam partnera mogu se družiti s ljudima koji razmjenjuju, čitati knjige koje nadahnjuju ili muziku ili meditirati, to je sve ljubav. Sve je stvar odabira, i stvari same po sebi jesu jednostavne, ali tek kada završimo sa hranjenjem straha kojeg su preci pohranjivali u sebi tisućama godina. Ako pogledate zašto su vaše veze u lošem stanju, onda ćete lako vidjeti koliko je strah uvjetovao vaše poimanje veze, strah da živite sami, strah da ne budete napušteni stvaraju radnje koje uništavaju odnos.

Nikola Žuvela