Čovjek je jedino biće koje nije prilagođeno ovom svijetu. Majka doji više od ostalih sisavaca. Rađamo se prerano, nepotpuni i nespremni suočiti se sa svijetom. Stoga svu zaštitu od opasnosti pruža majka, koja prirodno produžava vrijeme boravka u maternici. Ovisno dijete i njegova majka čine dvojni entitet fizički i psihički. Svaka dulja odsutnost od roditelja izaziva napetost i agresivne porive kod novorođenčeta, ali istovremeno se javljaju kada majka mora obuzdati dijete. Tada se pojavljuje otac koji unosi drugačiji red u stvarnost i radikalno remeti blaženstvo, postajući neprijatelj. To postaje agresivni naboj koji se povezuje s lošom ili odsutnom majkom. Ljudi osjećaju ovaj raskol čak i u zreloj dobi kada ne znaju kako se ponašati kao racionalno biće, odnosno ljudi imaju svoje probleme u odnosima zbog vezanosti za roditeljske slike ili njihovog utjecaja na emocionalni život.
Većina ljudi emocionalno živi u slikama ranog djetinjstva i nije spremna zakoračiti u zrelost i prihvatiti vlastitu individualnost, gdje se ne smiju identificirati s nacijom, obitelji, kulturom ili ideološkim opredjeljenjem.
Današnje društvo ima za cilj ne ostarjeti, želi zadržati svoju mladost, mogućnost putovanja koja nemaju cijenu, ne želi sazrijeti i osamostaliti se, a muškarci nude svoje djetinjstvo svojim ženama kroz stjecanje profesije, poput odvjetnice ili menadžerice jer su to od njih tražili roditelji, a njihove žene, nakon što odgaje djecu, i dalje traže ljubav koja je utjelovljena u mitološkim pričama i bajkama gdje se izbjegava svaki susret sa stvarnim muškarcem. Muškarac koji postaje odvjetnik ili menadžer ne radi to nužno iz autentičnog poziva, već zbog toga da zadovolji roditeljske projekcije i stekne status dobrog dječaka. Svoju ženu tretira kao novu majku koja će ga nagraditi za njegov uspjeh. Žena koja je odgajala djecu i ostvarila taj dio majčinske uloge otkriva da je mit o princu na bijelom konju ostao neostvaren. Njen muž je samo još jedan dječak koji traži od nje majčinsku njegu. Stoga, ona bježi u romane i fantazije, ili novu vezu tražeći onu ljubav koja je po definiciji izvan stvarnosti.
Krize nastaju u drugom dijelu života jer se tada susreću pravi muškarac i prava žena, dok su u prošlosti muškarac i žena živjeli u dječjim projekcijama gdje su u stvarnosti projicirali božanstva spasitelje koja se nisu dogodila. U srednjoj dobi teško je sebi priznati tu činjenicu, a ljudi tada pribjegavaju raznim kompenzacijama koje se pretvaraju u teške frustracije. Nevjerojatno je koliko je ljudi na Zapadu toliko frustrirano u srednjoj dobi samo zato što im je teško priznati da spasitelja nema i da se sada moraju prepustiti složenom procesu gledanja različitih projekcija, i svog partnera i sebe samih. Ovo društvo toliko izbjegava razmišljati o tom psihološkom procesu da je nevjerojatna činjenica da lakše prihvaćaju frustracije i optužbe nego osvještavanje svojih tamnih djelova. Da bi pronašli dubinu u sebi, da bi ujedinili suprotnosti u sebi koje vas razdiru i da bi vidjeli da u vama živi pravi dio vas, koji, kada se otkrije, možete početi voljeti vašeg partnera. Partner obično nije voljen jer je projekcija, Partneri ne prestaju s projekcijama jer ne mogu prihvatiti pravu osobu sa svojom složenom prirodom. Zato ljubav ne podržava plitko već živi samo u pojedincima.
Nikola Žuvela
