Patandjali, kao i psihoanaliza, napravili su zaokret u pogledu na stvarnost, točnije, to je zaokret od objekta prema subjektu, u čemu vide glavni problem spoznaje. Već u drugoj sutri, Patanjali daje definiciju i značenje joge: “Joga je smirivanje vrtloženja duha (citta)”. To praktički znači da su sve normalne, uobičajene aktivnosti uma (citta – vrtti) privremeno obustavljene, da je ispražnjen od svog sadržaja, da je sabran, usredotočen, perceptivan i osjetljiv. Točnije, ispravna spoznaja (pramana) lažna spoznaja (viparyaya), konceptualna reprezentacija ili mašta (vikalpa), san ili san bez snova (nidra) i pamćenje (smrti) odsutni su iz svijesti koja je potpuno budna, ali oslobođena svakog mentalnog “prometa”. Tek tada, kaže Patandjali, moguća je nepomična i potpuna percepcija istine. Tada se duh otkriva u svojoj istinskoj prirodi, nezamućen mentalnim vrtlozima koji mu sprječavaju prosijavanje svijesti. Stoga se, umjesto s duhom, poistovjećujemo s tim vrtlozima, misleći da je to ‘ja’ koje se pojavljuje kao izvor misli i osjećaja središte našeg bića i naša istinska bit. Patandjāli nam nedvosmisleno govori da ego (ahamkara) ne samo da nije naša bit, već je jedna od najvećih prepreka spoznaji onoga što mi zapravo jesmo s onu stranu i iza ega. Ovu analogiju možemo jasno povezati s kršćanskim metaforičkim jezikom evanđelja: “Neka bude volja tvoja”, odnosno porukom koja je usmjerena na ego, koji se vraća narcisoidnoj vezanosti poput Edipa za Majku Zemlju (hedonizam) Želeći sagledati uzroke svoje vezanosti i preuzeti odgovornost. Dakle, svojom tezom da današnji ljudi pate zbog sebičnosti i narcizma, Freud definitivno potvrđuje Patandjalija, da je ego taj koji nas sprječava da pravilno spoznamo stvarnost. Također, Wittgenstein (filozof) smatra da je jedan od glavnih uzroka pojavnosti egocentrizam. Prepreke (kleśa) koje nas, prema Patandjaliju, sprječavaju u spoznaji su: neznanje (avidya), egocentričnost (asmita), vezanost (raga), osjećaj odbojnosti (dveśa) i strah od smrti (abhiniveśa). Ono što se ne spominje u zapadnoj filozofiji, ali je prisutno u kršćanskoj religijskoj praksi, jest važnost morala, odnosno da egoizam predstavlja prepreku u pravilnoj spoznaji stvarnosti. Nakon uklanjanja prepreka, osoba doseže samadhi koji može biti: sabija samadhi i nirbija – samadhi. Prvo se odnosi na grublja stanja proširene svijesti karakterizirana postupnim smanjenjem mentalnih sadržaja. U nirbidja – samadhiju dolazi i do pražnjenja nesvjesnih sadržaja (vasana), zbog čega se naziva nirbidja bez klice.
Riječ klica u jogi ima značenje nesvjesnih izvora ili aktivatora naših misli i osjećaja, tj. cjelokupnog svjesnog života, što se poklapa s Jungovim stajalištem da svijest u gotovo svim važnim situacijama ovisi o nesvjesnom, budući da nesvjesno posjeduje sve podpragove psihičkih sadržaja i mudrost iskustva bezbrojnih tisućljeća koja je taložena u njegovim arhetipskim strukturama. S druge strane, klice, također, znače objekt spoznaje, tako da u nirbidja – samadiju više nema podjele između spoznavatelja i spoznatog. Samskare su tendencije ili obrasci u funkcioniranju ljudskog uma koji nas prisiljavaju na određeni način razmišljanja, osjećanja i djelovanja. U psihoterapiji to su kompleksi. One su proizvod prošlih iskustava koja su ostavila traga na psihi određenog pojedinca. Ti nesvjesni otisci (vasana) ugrađeni su u nesvjesni um osobe (citta-asaya) i kao klice (bidja) budućih djela čekaju odgovarajući podražaj (pratyaya), zatim se aktiviraju, kao samskare, određuju, uvjetuju i oblikuju cijeli svjesni život i djelovanje. Vasane, kao što vidimo, teško ih je uočiti i u obliku su klica, a najčešće ih uspoređujem s arhetipovima o čemu sa više pisao u svojoj knjizi Nesvjesno u filozofiji Istoka i Zapada. Vasane ne potječu nužno iz biološkog tipa kojem tijelo pripada. (Joga – Sutre IV/10). korijeni karmasaye (karme) koja određuje ponovno rođenje i potiče nas na nove akcije. Sve dok je korijen, tj. kleša, živa karmasaye proizvode posljedice. Dakle, kada samskare daju rezultate, nazivaju se karmasaye. Kada se pojave posljedice karmasaye, samskara temeljena na takvom doživljenom osjećaju naziva se vasana. Kao što vidimo, Patanāli je, osim teoretski definiranje uzroka nastanka nesvjesnih mentalnih vrtloga i stvaranja tzv. kleše, odnosno uklještenja svijesti, pokušava kroz praksu joge ponuditi način spoznaje, odnosno uklanjanje patnje koja nastaje kao posljedica spomenutih vrtloga. Arhetip sam po sebi je prazan ili projekcija, formalni element poput klica s potencijalom.
Za Junga je pražnjenje svih vásana ili nesvjesnih tendencija jednako je uništenju same osnove psihičkog života, jer su arhetipski obrasci izvor kreativnosti, simboličkog mišljenja i povezanosti s kolektivom. Cilj alkemije i Jungove psihoterapije jest postati cjelovit, nositi svoje nesvjesno u svjetlu svijesti, a ne iskorijeniti ga. Nirbija-samadhi, kao stanje bez klice ili podjele, mogao bi se usporediti s transcendentalnom funkcijom u njezinom najvišem obliku, gdje suprotnosti uključujući subjekt i objekt transcendiraju u novu psihičku cjelinu. Kod Patandjalija ne postoji ida, pingala i sušumna te sistem čakri kao ni podjela na muško -žensko, jin i jang, osim, kako neki tumači govore da se naslanja na samkhya sustav koji ima podjelu na Purušu i Prakrty. Naime, Sāmkhya nudi ontološku mapu stvarnosti, ona objašnjava što postoji u svijetu a to su Purusha i Prakriti s njihovim razvojnim fazama, koja je priroda patnje (duḥkha) i što je konačno oslobođenje. Yoga Sutra nudi put i tehnike za postizanje tog cilja koji je Sāmkhya teoretski opisuje. Bez Sāmkhyine metafizike, Yoga Sutre bi bile samo skup vježbi bez konačnog cilja. Naravno, da imamo razlike, u svojoj doktroskoj dizertaciji o Patanjdjaliju i Jungu spajao sam upravo te razlike, i, naravno, ako se držimo čistoče riječi onda ne možemo ništa živo spojiti, ali, vratimo se jednoj mudroj rečenici koju je Jung rekao kada su ga napali indijski štovatelji rekavši, Indija je samo jedna od putova prosvjetljenja ne i jedini. Nitko nema prava svojatati da je njegov put jedini i najistinitiji. Patanjdjali je prvi otac psihoanalize koja kreće iz drugačijeg kuta pristupa nesvjesnom ili vasanama i samskarama, ali iz jednog vremena kojem je to bio svojstveno, dok današnje doba, traži novi pristup na stare istine, gdje je širina jezika puno veća kao i mogućnost da pristupimo tim istinima na različite načine.
Nikola Žuvela
