Mnoge stvari koje promatramo zapravo su projekcija i ne postoje u stvarnosti, ali većina njih, kao što proizlazi iz priče o caru koji je gol, predstavlja način života. Možda je to najbolje prikazano arhetipskom scenom iz Hitchcockovog filma “Ptice”: junakinja filma prilazi tajanstvenoj, navodno praznoj kući: gleda je, ali ono što scenu čini toliko uznemirujućom jest to što se gledatelj ne može riješiti neobičnog dojma.
Ključna je stvar da taj pogled ne smije biti osoban, taj objekt je nadnaravni otac. Dakle, nije važno je li netko u kući postoji važan prazan pogled koji se ne može locirati. To je pogled koji ne vidimo i tada zapravo postaje učinkovit na našu psihu. To je taj osjećaj u kojem smo uvjereni da nas netko promatra. To je glas koji čujemo u određenoj paranoji. Zapravo, to je glas arhetipa oca koji je sada nevidljiv i kojem se obično klanjamo: državi, poslodavcu, partneru. Taj netko su oni koji predstavljaju autoritet skriven u jeziku, zakonima i društvenim normama. Taj pogled nije ničiji, ali djeluje kao da jest.
Stoga, on postoji u nama kao iluzija, kao psihoza, u našoj vjeri ili paranoji da je uvijek tu. Još važnije, on je nositelj želje. Projiciramo želju na svog oca jer ako je ispunimo, očekujemo priznanje od njega. Ljudi ne uživaju toliko u kupovini, važno je zadovoljiti ovu fikciju oca, nevidljivu pohvalu koja je skrivena u nečijem pogledu, tapšanju prijatelja, a ljudi bez ove pohvale nestaju i kada nastane egzistencijalna kriza, najviše se boje ovog očevog neodobravanja. Zato je ljudima tako lako umrijeti za zemlju, jer ne samo da umiru, već kroz rat svako ljudsko biće bježi od suočavanja s ovom istinom. Stvarna ljubav, naprotiv, zahtijeva odricanje od te zaštite. Voljeti stvarnog partnera znači da moram prihvatiti da nema autoriteta koji bi me nagradio za tu ljubav i zato smrt u ratu održava iluziju da postoji netko tko će nas zapamtiti.
Kada se stvarnost približi slici ili nevidljivom autoritetu, ne želimo to znati. Dakle, kada vam se pravi partner približi sa svojim manama i kada pokaže da nema moć poput ovog nadnaravnog autoriteta, mi se svađamo, prekidamo vezu i bježimo u drugu vezu. Ta slika nadnaravnog koju projiciramo u partnera naš je objekt uživanja, njegujemo je kao sliku i dižemo je na pjedestal kao izvor ljubavi, a patnja koju doživljavamo zapravo je naš obrambeni mehanizam kojim bježimo od voljenja pravog partnera. Partner spasitelj nestaje, njegova nadnaravna funkcija, a kada partner nije nadnaravni onda je to tzv. nestanak kemije.To je bolni čin spoznaje u kojem se suočavamo s činjenicom da nema nikoga tko bi nas konačno odobrio, nema suda, nema konačne potvrde vrijednosti. Zato biramo svađu, ljubomoru ili novu vezu te emocije održavaju iluziju da Veliki Tata postoji, odnosno da postoji neka pravda u vezi.
Zato se ulazi u pregršt nepotrebnih veza u kojima se isključuje stvarnost voljenja i bježi se u projekciju nečega čega nema. Krivnja, ljutnja, ljubomora su poželjniji od stvarnosti ljubavi u kojoj vidimo pravog partnera, bez oca, nadnaravne funkcije kod žena i nadnaravne funkcije majke kod muškaraca. Primjer iz filma “Ptice” govori o neizvjesnosti, strahu, iščekivanju fikcije, kada će se taj strah dogoditi, to je vrijeme kada se ništa ne događa, ali projekcija vlada osobom. Promijenimo li to očekivanje na partnererski odnos, zaljubljivanje je nešto na što nemam utjecaja, partner je negdje vani i strah da neću sresti svoju ljubav se preuveličava. Tada se pokreće mehanizam u kojem muškarac teži zaraditi novac kako bi zadobio moć oca, a kod žena je to pretjerano davanje pažnje ljepoti kako bi se dobilo očevo odobravanje jer ako se ono ne ispuni, neću dobiti odobravanje društva ili autoriteta.
Naivnost nije nevina, naivnost je pokušaj bjega u spomenutu projekciju nepreuzimanja odgovornosti za voljenje stvarnog partnera. Želimo ono što vjerujemo da drugi žele od nas, kada to shvatimo projekcija prestaje i počinje vrijeme za stvarni odnos.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
