Ono Å¡to su nas uÄili o ljubavi jest: ljubav je žrtva, a mjera ljubavi je nesebiÄnost. To znaÄi da bismo željeli neÄiju ljubav po cijenu svoje sreće? Dakle, ljudi bi voljeli svog partnera po cijenu svoje sreće.  Ja bi volio nju po cijenu svoje sreće, i tako bismo imali dvoje nesretnih ljudi. Mi želimo biti sretni, ali ne želimo biti bezuvjetno sretni. Spreman sam na to da budem sretan ako budem imao ovo ili ono. Ali to je isto kao kad bismo svom partneru rekli: Ti si moja sreća. Ako tebe nemam ja sam nesretan. Možemo se mi braniti koliko hoćemo, ali ovako razmiÅ¡lja većina ljudi, a to znaÄi okrutno osuÄ‘ivanje svojeg unutarnjeg djeteta na robijanje idealima na uÅ¡trb sebe.
Kada su ljudi odabrali takav vid sreće, posvuda živi usamljenost i strah. Kada se ljudima i pokaže put i jednostavno im se pokaže odgovor, ljudima je to prejednostavno jer je stvoreno tisućljetno vjerovanje da ne možemo biti sretni i da nam uvijek nešto fali izvana. To je vjerovanje, ali koliko je ljudi to zaista provjerilo?
Primjerice, nametnut je mit da je sreća ako imaÅ¡ partnera , a ako ga nemaÅ¡ to je nesreća. To je mit koji je nametnut, ali ako ispitate ljude ili ono Å¡to govore ankete, u to ljudi vjeruju i dalje, unatoć Äinjenici da je 50 posto rastavljenih brakova i oni koji su u vezi 50 posto varaju svoje partnere.
Zamislite da vam netko pokaže naÄin na koji da budete sretni, da koristite recimo obiÄnu meditaciju na dah i da preko dana živite život u kojem ste se bezuvjetno odluÄili za sreću i svim snagama to živite. To je ljudima prejednostavno i glupo. Ljudi misle da su veliki poslovi svrsishodniji, kao i politika i znanost.
Einstein je radi slave prijetio da će svoje otkriće atomske bombe dati drugima ukoliko ne dobije novac za njenu izradu. I zaista dobio je i većini je to opravdano. To je stanje svijesti većine. Dakle, ljudi moraju dovoljno trpjeti u nekoj vezi, dok ne shvate da ne znaju voljeti. Kada se povrijede dovoljno duboko onda Äovjek može reći da postoji bolji put, a to je da je potrebno razrijeÅ¡iti ovisnost o ljudima. Ljudi dolaze prividno po pomoć, dolaze ustvari po olakÅ¡anje, ljudima nije dosta povrjeÄ‘ivanja, ali kada smo povrijeÄ‘eni, tu bolest prenosimo i drugima svojim bližnjima i djeci kao virus koji se Å¡iri cijeloj zemaljskom kuglom, a poÅ¡to je većina u psihozi, to stanje zovemo normalnim jer se psihotiÄno ponaÅ¡a većina. Kako? Pokažimo ljudima Äek od milijun dolara i shvatit ćemo ovu psihozu u kojoj je ljubav ipak samo marginalna tema ljudi, a onda i svijeta. Ljubav i sreća mogu to biti jedino ako izbacimo iz jezika vjerovanje da nas netko ili neÅ¡to drugo može usrećiti.