Jedan od tragova koji ćemo svi nositi u ovom potrošačkom društvu i koji osjećaju stari ljudi jest takozvana mirovina, ne samo zbog novca, već što je još važnije, jer vidimo samo ono što ona sa sobom donosi. Problem je lako uočiti. Godišnje se u svijetu troši 900 milijardi dolara na uljepšavanje, stoga je starost nešto što ovaj svijet ne želi vidjeti, čak ni na televiziji, gdje ćete najmanje vidjeti stare ljude.
Stari ljudi se žigošu kao mentalno i fizički slabi. Osim što i dalje ostaju potrošači, rijetko se pomisli da bi stari ljudi mogli korisno doprinijeti društvu. Napor koji se ulaže u stigmatizaciju starih ljudi je nevjerojatan, stereotipno je kao i u svim temama kojih se dotičemo. Jedino čega se bojimo je SMRT, a zapravo je oslobođenje jer je to središnji događaj za koji se zapravo pripremamo, odnosno sve što radimo, radimo za taj trenutak, jer smo ovdje došli upravo da proširimo svoje horizonte i da zrelije izrazimo svoje emocije i budemo sposobni voljeti.
Stari ljudi su zbog toga ljuti, ne razumiju taj proces i nedostaje im ta privlačnost koju svijet poštuje, odnosno nisu prihvatili smrt kao sastavni dio života i ona postaje psihički opterećujuća i za njih i za druge. Stoga, moraju trpjeti gubitke koje starost donosi, od smanjene seksualne privlačnosti, lošeg zdravlja, smrti dugogodišnjih prijatelja, gubitka mentalne oštrine, do borbe s prezrivim društvenim stavovima.
Mi smo društvo koje dodjeljuje uloge, tinejdžer, poslovni čovjek, majka. Međutim, zaboravljamo da se sa starošću vraćamo u djetinjstvo i puno jače osjećamo tu dob te se ponovno susrećemo sa svojim Ja ili Sebstvom, svojom emocionalnom stranom i promatramo kako smo se prema njoj odnosili. Jung u svojoj autobiografiji kaže da je taj trenutak sa starošću na početku bio poguban jer se počeo igrati, sve dok nije shvatio dublju važnost igre i djetinjstva, odnosno ponovno ga je ujedinila s mudrošću.
To je zapravo najvažniji proces i ako ga usvojimo, puno toga može biti uspješnije i ljepše jer dolazi do prihvaćanja, ali to prihvaćanje ne prolazi nezapaženo jer svaku promjenu koja je unutra, primjećuje i svijet, kako to lijepo kaže kvantna fizika.
Problemi starijih osoba su ozbiljni, ali nezanimljivi. Obitelj ili rodbina to doživljavaju kao teret, s druge strane, traženje pažnje je opterećujuće jer, kao što smo rekli, mi smo civilizacija koja ne zna kako ostarjeti i ne prihvaćamo tu dob iz straha i tako se štitimo od tog neugodnog osjećaja. Malo tko misli da stari ljudi mogu biti izvor mudrosti, kao što je to nekad bilo u plemenskim društvima gdje su bili najpoštovaniji.
Stariji ljudi danas su skloni depresiji, a ona često nosi i sebičnost koja se nije integrirala, ostala je u Sjeni. Postoji veliki jaz između mladih i starih, a na Zapadu stariji ljudi bježe u staračke kvartove gdje igraju zabavne igre, prepušteni su glupostima samo da nemaju nikakav kontakt s mladima.
Djeca ili odrasli pokazuju nepodnošljivo strpljenje i odražavaju te razgovore, iako im se ne sviđaju. Stoga je to društvo koje fantazira o ljubavi i koje govori da je ljubav najvažnija stvar, kao i čovječanstvo, a ne vidi taj jaz. Mladi ljudi danas su sebični i preziru starije osobe jer, kao što je gore spomenuto, trošenje toliko novca na takve gluposti pokazuje koliko su ljudi plitki, a istovremeno sebe doživljavaju kao ‘obrazovane’. Često kada ponudim dugoročniji rad na nekom problemu u praksi, velika većina odustane jer ljudi misle da će kupnjom nekih cipela biti više zapaženi u partnerskom odnosu, ali naprotiv, kada radite na sebi, ljudi primjećuju promjenu. Ali budući da svi ljudi lažu sami sebi i u toj laži se podržavaju, besmisleno je i za sada nemoguće promijeniti kolektivnu samoobmanu.
U starim civilizacijama, vrijeme starosti je priprema čovjeka za duboku meditaciju, vrijeme kada mudrost zamjenjuje zanovijetanje i kada je HRABROST SUOČITI SE SA SMRĆU IMPERATIV. Ako obrazovani ljudi misle da su obrazovani, onda to trebaju pokazati svojim primjerom, ali svjedoci smo da obrazovanje koje imamo ne može ispuniti zahtjeve koje ono nesvjesno nameće. Stoga, obrazovanje je ništavno jer uopće ne govori o psihi i njezinim zakonima. To je odabir ozbiljne nesreće, jer će nezadovoljstvo s vremenom uzeti svoj danak, a to znači da nas obrazovanje koje imamo uopće ne priprema za starost.
S druge strane, stariji ljudi trebali bi shvatiti da je proces individuacije ili odrastanja tada najjači i iskustva koja stječemo u tom stanju mogu dobiti na težini. Kad bi se to dogodilo, stariji ljudi imali bi veći pristup društvu, jer ako pogledate mnoge starije ljude koji su posvetili svoje živote vrijednostima i kojima je posao nio misija, oni su prihvaćeni i rado viđeni gosti, ne samo na predavanjima već i u bolnicama kao profesori studentima medicine. Stoga, odrastanje je zrelo prihvaćanje djetinjstva te susret s prijelaznim stanjem daljnjeg putovanja duše.
Nikola Žuvela
Narudžba knjiga: nikola@vedski-jyotish.net
