Sjedim svakodnevno u tišini, ne zato što bježim od svijeta, nego zato što sam u tišini našao nešto što je svijet zaboravio, ona je podsjetnik da postoji unutarnja stvarnost na koju ne bi bilo loše baciti pogled kako bi naučili da polaritete moramo spojiti, tko to zaboravlja same sebe razapinje savršenstvom gdje želi biti bolji duhovniji, moralniji, samo ne ono što jesi. Tko se kreće putem savršenstva je već razapet, zato bolesti tako tinjaju u ljudskim tijelima u savršenstvu ne prihvaćaš sebe želiš biti netko drugi, bolest postaje ono što si odbacio i sada imaš latinski naziv koji možeš imenovati taj dio sebe. Ogledalo je najbolji prijatelj, a biti netko drugi odvest će vas tamo gdje nema osobnosti.
Tišina nam pomaže da vidimo kako zaljubljivanje traži dokazivanje, malo je onih koji gledaju suprotnosti jer tek tada takvi ljudi mogu voljeti njihova ljubav ne treba dokaz. Dovoljan je pogled, dovoljna je šutnja koja više govori. S druge strane na Zapadu je šutnja praznina koja vlada parovima, zaboravili su da šutnja može biti puna.
Kako smo uspjeli izgubiti ljubav? Tako što su ljudi izgubili ljubav koja ne mora biti izgovorena da bi bila stvarna. Izgubili smo onu vrstu ljubavi koja raste u odricanju, u čekanju, u pristojnosti koja nije hladnoća nego poštovanje prema onome što je sveto.
Pitam se kako smo uspjeli izgubiti svetost. Ne svetost kao ritual gdje se svijeće pale, a kipovi još stoje da prime još onih koji su gladni savršenstva. Nitko više ne zna kome gori svijeća, kome gori mirisni štapi jednostavno je nestala jer smo je učinili dostupnom, a ono što je svima dostupno, više nije sveto.
Tako smo putem izgubili duhovno ali ne duhovno kao ideju, danas se o duhovnosti govori više nego ikad, izgubili smo tišinu u kojoj se duhovno rađa, moć slušanja, sposobnost da sjedimo bez riječi, bez ekrana ili dokaza da postojimo, a bez te tišine, duhovno je samo još jedna riječ kojom se hvalimo.
Povjerovali smo da, ako se ljubav ne osjeća jako da ne postoji, počeli smo tražiti jače, intenzivnije, glasnije, a ono što je stalno i prisutno ostalo je odbačeno. Čekanje i strpljenje nepopularno je, ali sve što je dostupno postalo je jeftino. Kad se pojavi tišina pojavljuje se strah odmah se trči popuniti taj osjećaj s nečim, riječima, dokazima ljubavi, a zaboravili da je tišina prostor koja čuva ljubav. Nekada je bilo dovoljno biti tu, a danas, pokloni dokazi, ljubav se objavljuje a ne ono što se nosi. S vremenom ono što se pokazuje se iscrpi, a ono što se nosi raste.
Nekada pogledam dobar film, ili pogledam u list koji pada s drveta, ili pročitam jedan stih, sve me to podsjeća na ono što sam znao prije nego što sam to zaboravio ili prije nego što mi je svijet rekao da je to zastarjelo, bolesno, nijemo, mrtvo. Tako u onom već spomenutom filmu Li Mu Bai izgovara svoju ljubav tek na samrti, jer tek tada nema što izgubiti, dok Zapad izgovara svaki dan i svaki dan izgubi malo više od njezine težine.
Ne žalim za Kinom, Indijom, kršćanstvom, tradicijom koja pali svijeće ili štapiće pred kipovima, već za onime što ovom svijetu treba kao pitka voda, prisutnost koja je nekada ispunjavala te forme, tišinom koja je bila živa, za onom ljubavi koja je mogla biti neizgovorena, a ipak potpuna.
I zato trebamo uzeti iz svakog doba ono što je vrijedno, poput ljubavi koja može biti tiha, u pogledu, u neizgovorenom, gdje svetost može imati cijenu, duhovno može rasti u šutnji. Zato znam sjediti u toj šutnji, čak i kad je cijeli svijet zaboravio da je to ikada bilo moguće. Ljubav nije nestala, nestala je posuda od tišine, strpljenja, odricanja, a sve to su ljudi proglasili zastarjelim. Izvor nije nestao već je zatrpan epskim izljevima obećane ljubavi koje su zagadile viđenje.
