Zapadnjak je dehumaniziran, a zapadna kultura ne mari za arhetip istraživača koji je glavni oslonac društva jer on je nositelji budućnosti: Nikola Tesla, Dali, Dostojevski, Nietzsche, Hesse, Jung, Einstein, Fromm, Freud i drugi.
Cijela ljudska predstava je igra ega jer je ego najvažnija vanjska slika u koju je zaljubljen. Zamislimo mlade duše koje su u fazi stvaranja svog identiteta. S jedne strane, opsjednuti su arhetipom heroja (poput poznatog nogometaša ili u mladosti Batman) i za njih su oni glavna odrednica formiranja stavova, dok, s druge strane, postoje oni koji još ne razumiju heroja i ostaju u Edipovom stadiju razvoja u kojem je hedonizam zamjena za majku, a intelekt je zamjena za suočavanje s emocionalnom neadekvatnošću ili majčinskim kompleksom.
To je zastrašujuće za mladu dušu koja ima samo ego, a taj ego mora biti na prvom mjestu. On je središte svijeta, posebno muškog svijeta, koji postaje neodgovoran kada mu netko ne daje pažnju.
To stvara osjećaj inferiornosti i nesposobnosti koji takav ego promatra, jedino što može učiniti je uništiti sve što vidi, poput mnogih revolucionara koji su, kada su došli na vlast, uništili sve što su prethodne generacije stvarale.
S jedne strane, ego koji je emocionalnu nezrelost kompenzira intelektom i znanošću, a, s druge strane, je ego koji se obraća religiji i duhovnosti kroz koju dobiva osjećaj važnosti.
Oboje stvaraju teror jer ego ne može živjeti bez zapovijedi i ugnjetavanja. U povijesti taj ego prepoznajemo kroz inkviziciju, a onda kroz znanstveni pristup koji je u ime znanosti što je činio Hitelr s scijentizomom, donio najveće zločine u prošlom stoljeću.
Ego ne može vidjeti razliku, ne može slušati, prihvatiti i vidjeti dva zauzeta stava. Kad bi to prihvatio, raspao bi se jer ego nije naš identitet.
Jung je rekao da je svaki kolektivni događaj zapravo aktualizacija kolektivne Sjene, potisnutog dijela osobnosti koji je utjelovljen u nekoliko poremećenih pojedinaca.
Kada ego ne želi znati, kolektivom vlada Edipov kompleks, što znači da smo se lišili slobode radi hedonizma. To je poruka koja je toliko zastrašujuća jer smisao života nije kupiti novi osjećaj praznine već voljeti, jer voljenjem spajamo suprotnosti, one suprotnosti u kojima mlade duše ne mogu uživati jer je njihov ego sve što imaju.
Ego se hrani strahom i ne dopušta prihvaćanje polariteta života, tako nestaju strah i ljutnja, a to je egu nezamislivo. Zato je u religiji najvažnija Božja kazna ili u državi zakoni koje, ako ne poštujete, donose kaznu. Bez straha ništa ne postoji. Svi današnji događaji su susret jedne te iste medalje, dva svijeta, dvije kulture koje su se okrenule uništenju jer ego, kada vidi da gubi tlo pod nogama, uništava sve oko sebe.
Zapadnjaci su uništili kulturu američkih Indijanaca, Aboridžina, afričku kulturu, pokušali su to učiniti i s dvije velike civilizacije, Indiju i Kinu, točnije Englezi, ali to im nije uspjelo.
Egu je najvažniji uspjeh, nije važno kako do njega doći, zato je spektakl najvažnija stvar na Zapadu, a negativni spektakl u kojem Zapad suptilno uživa je medijska i državna tortura. Psihološki gledano, to je opsceno mračno uživanje u onome što je duboko potisnuto u svakom pojedincu. Zapad je kroz kolonijalizam, industrijalizaciju i scientizam projicirao vlastitu potisnutu Sjenu na primitivne, nerazvijene.
To je mehanizam koji nam se neprestano ponavlja ili ono što ne želimo vidjeti u sebi, vidimo u neprijatelju. Kupujemo organsku hranu, ne zato što je zdrava, već da kupimo identitet ekološki osviještenog potrošača, idemo u teretanu, ne zbog zdravlja, već da kupimo samodiscipliniranu sliku sebe. Na kraju kapitalizam je apsorbirao svaki otpor čak i ekološki pokret, antikonzumerizam, duhovni rast, sve je pretvoreno u robu.
Ego je nužan centar svijesti, a problem nastaje kada ego uzurpira mjesto Jastvu, odnosno ego treba biti u službi Jastva, a ne obrnuto.
