Kaže se da postoji put dharme, ali i adharme. Dakle, put koji uništava dharmu kako bi se postigao cilj. Agore se smatraju praktičarima adharme. Dopušteni su im seks i alkohol, ali samo u ritualne svrhe. U našoj zapadnoj civilizaciji, barem kada govorimo o dobu prije 1300 godina, kada se dogodila sukcesija Europe, nije bilo takvih kultova, osim u staroj Grčkoj pod nazivom dionizijski kultovi, a suprotnost tom kultu je apolonski princip koji slijedi herojstvo i moral.
U staroj Grčkoj radi se o dionizijskim kultovima koji su povezani s kultovima orgija, te uživanjem u hrani, seksu i vinu, a taj put slobode promovirao je Friedrich Nietzsche, iako nije tako živio. Predvidio je da će doba u kojem živimo biti upravo doba dionizijskih kultova. Bio je u pravu jer statistike pokazuju da je dionizijski način života, danas pravilo, a ne iznimka.
Nietzsche je pokušao osloboditi čovječanstvo od lažnog kršćanskog morala koji se temelji na Grčkoj misli koje je slavilo moral i herojstvo, što je kasnije postalo svetost u kršćanstvu. Mislilo se na Zapadu da će društvo procvjetati kada ljudi napuste apolonski i lažni moralizam, ali pokazalo se da su oba puta jednostrana i površna. Dionizijska ljubav u kojoj se ljudi zaljube i potpuno predaju svojim instinktima, kada strast nestane, prelaze na drugi odnos ili prevaru, ali na kraju takav način života je isto tako se pokazao loš.
Na prvi pogled, takav život nam se čini zanimljivim i privlačnim, ali takav život nakon dugog razdoblja donosi teške probleme u kasnijim godinama zbog razočaranja nakon mnogih prekida. Kada su francuskog šansonijera Jacquesa Brela pitali zašto tako glasno pjeva, rekao je da ga ljubavni prekidi bole.
Vrlo malo ljudi se može kretati dionizijskim puten i provesti ga u djelo, a da pritom ne budu emocionalno oštećen. Don Juanizam, naime, u sebi nosi narcizam i nemogućnost uspostavljanja dubljeg kontakta, što je osnova svakog emocionalnog odnosa, pa tako i prijateljstva. Mnogi ne biraju taj put, već je to posljedica, nemogućnosti uspostavljanja emocionalnog odnosa. Malo tko se odlučuje na taj put kako bi došao do cilja i pokušao vidjeti bit zaljubljivanja kao smisla u ostvarivanju cjelovitosti.
Često sam na konzultacijama nakon takvih iscrpljujućih proppalih veza čuo rečenicu: Ne mogu više, psihički se raspadam i odustajem od odnosa. Stoga, netko tko se posveti takvom načinu života, ostaje shrvan nakon mnogih takvih strastvenih veza, jer se stvaraju emocionalni ožiljci. Jung je znao kakva će sudbina zadesiti onoga tko slijedi taj put, poput Nietzschea. Slijeđenje dionizijskog može dovesti do ludila, kao što se dogodilo Nietzscheu, ali i jednom od Jungovih psihoterapeuta koji je slijedio dionizijski put i na kraju počinio samoubojstvo.
Isto je i s Agorima, mnogi polude jer ne mogu slijediti tu destruktivnu silu dionizijskog. Ali svi ćemo se prevariti ako mislimo da možemo izbjeći ovu dionizijsku energiju sebi. Punina života postiže se kada spojimo oboje, apolonsko i dionizijsko. Na taj način spajamo seksualnost s ljubavlju, nagone i porive pretvaramo u kreativnost, divljinu u sebi pretvaramo u stav u kojem jesmo mi sami i predstavljamo svoje stavove u životu koji nam omogućuju da ostanemo prirodni.
Istina je da su mnogi umjetnici slijedili dionizijski stil i da on zapravo stvara prekrasna djela, ali potrebno je znati kada dionizijski stil postaje destruktivan, jer mnogi od njih, kada odu do kraja, teško se vraćaju u normalu. U vezama, oni koji si ne mogu pomoći, u kasnijim godinama puni su frustracije i ogorčenosti, ne žele prihvatiti ono što su odlučili živjeti, i tada nastaju problemi. Suočavanje s dionizijskim, biti avanturist, slobodan i bez obveza, često donosi problem kasnije jer osoba često ostaje usamljena, bez podrške, zbog svog načina života.
Na primjer, razgovarao sam s klijentom koji je dobro zarađivao, ali je odlučio kupiti zemlju i početi živjeti u prirodi, bez pravila, no na tom putu je ostao sam. Nakon nekog vremena, ljudi nisu htjeli ni kavu s njim piti zbog njegovog stila života, partneri su mu prigovarali zbog takvog života i na kraju su odustali od njega.
Dakle, bio je na samom početku dionizijskog, ali već na početku takav život okolina nije prihvaćala i s godinama je frustracija počela govoriti u njegovo ime. Jednostrani smo u životu, slijedimo jedno, ali onda patimo zbog drugog, a potrebna je RAVNOTEŽA.
Pokušajte vidjeti da je dionizijsko sastavni dio našeg samorazvoja, ali potrebno je pronaći mjeru jer nam dionizijsko daje umjetnost, ali nas može odvesti u svoje destruktivne struje, koje su odnijele, na primjer, mnoge glazbenike. Dionizijsko pripada volji za moć, a nasuprot njemu je drugo, eros ili apolonski nagon. Jedno i drugo postoje kao dva pola i određuju kako ćemo živjeti, a na nama je da ih održimo u ravnoteži.
Nikola Žuvela
