Friedrich Nietzsche je rekao: „Voljeti, a zatim propasti ide ruku pod ruku od pamtivijeka. Volja za ljubavlju je također biti spreman za smrt. To vam govorim – kukavice.“
Mi smatramo da su ljubav i smrt nepovezane, međutim, čovjek treba biti spreman umrijeti za ljubav. Ako ima toliko razvoda, očito je da je malo onih koji su zaista spremni umrijeti za ljubav, bez obzira koliko tvdre suprotno. Što bi to značilo?
Želimo ljubav, ali ne želimo da naša udobnost, naše trule navike umru. Zato ljubav obično propadne. Ali kako ljubav počinje i što nas u njoj očarava?
Ljepota je ono što nas očarava. Prvo je vanjska, a kada sazrije postaje unutarnja. Ali kakve veze ljepota i smrt imaju jedna s drugom? Onaj koji je promatrao ljepotu već je bio predodređen za smrt, rekao je Thomas Mann.
Dakle, ljepota je „smrt prije smrti“, kažu sufiji. mistici islama. Tada ne umiremo, već se sva naša osjetila bude, spremna su primiti Ljepotu, a ono što umire, poništava svaki odnos i osjećaj prema ovom svijetu.
S egom ne možete voljeti i vidjeti istinsku ljepotu. Ego postaje prepreka, a kada želite ukloniti prepreku između sebe i druge osobe, ego kaže: „To je zapravo moja smrt“, jer to znači odricanje od jedinog što je egu preostalo: biti u pravu – to je njegov najveći strah. Prekrasno sazrijeva u ljubavi, to je put koji samo ljubav može preusmjeriti.
Drugi aspekt ili problem u vezi je sanjanje o idealnoj projekciji i susret s osobom, što je za većinu strašnije jer, kao što smo rekli, tada dolazi do smrti ega ili ovog svijeta. U misticizmu je ljepota božanska, pa je stoga ona Bog, a ljudsko biće je utjelovljenje i simbol te ljepote.
Zamka je lijepo lice, uz pomoć kojeg Ljubitelj postiže pijanstvo ljubavi i zahvaljujući tome, potpuno ostvarenje Ljepote, kao i potpuno sjedinjenje s Bogom, doživljavajući vlastiti nestanak. Ljepota je sredstvo kojim se povezujemo s božanskim.
Kada pogledamo lice Lijepog, možemo osjetiti bol pri tom susretu zbog očaranosti viđenog jer je to uvjet za doživljavanje sreće i ljubavi. To je susret u misticizmu, a zatim se događa ljubav. Na tom putu nas sprječava koncept razumijevanja ljubavi i ljepote kod muškaraca i žena.
Dostojevski je rekao: “Muškarac sanja o potpunoj ženi, a žena o potpunom muškarcu. Ali ne razumiju da ih je Bog stvorio da jedno drugo učine potpunima.”
Priča o Animi i Animusu kao podsvjesnim principima ili dijelu nesvjesne slike Boga u nama je mistično vjenčanje u kojem se ljepota pretvara u ljubav, ali kako će se to dogoditi u ovom profanom svijetu gdje je ljepota samo vanjska. Vanjska ljepota je mamac kojim priroda ili Bog osigurava da pokrenemo taj proces. Jung bi rekao da nas upravo ta projekcija izbacuje iz ravnoteže ega i baca u vrtlog spoznaje.
Ona se ne bavi dubljim očaravanjem i transformacijom ljubavnog pijanstva. Postavlja se pitanje, kako svjetovna ili profana ljubav koja je samo vanjska može pronaći unutarnju kada ignorira unutarnji sadržaj?
Ljubav koja je lišena unutarnjeg života, teško može razumjeti širinu unutarnje ljepote jer zaljubljivanje i ljepota su samo poticaj i odraz da tu ljubav tražimo u sebi, a odnos s partnerom nam je otkriva. Budući da je ne vidimo, idealizirana svjetovna ljubav nema šansu preobrazbe.
Svatko tko se upoznao s unutarnjim procesom svjestan je da Ljubav ne može sazrijeti u materijalističkim svjetovnim stavovima u kojima je isključena unutarnja mistična dimenzija sazrijevanja ljepote. Pijanstvo ljubavi je stanje u kojem je ego preplavljen nesvjesnim. To je mistično iskustvo, ali ono ne može trajati. Ako ostaneš u tom pijanstvu, nećeš susresti drugog, ostat ćeš u iluziji. Trežnjenje je onaj strašni trenutak kada projekcija završi. tada više ne vidiš Boga/Boginju, vidiš običnog čovjeka s manama ili trenutak istine. Većina tu pobjegne u razvod ili razočaranje. To je trenutak kada ego ponovno želi preuzeti kontrolu, ali to je njegov kraj to dolazi do umiranja za ovaj svijet ili spoznaja iluzije. Umire tvoja ideja o tome kakav bi partner trebao biti. Ako nisi pomirio svoje muške i ženske principe Animus i Animu, tražit ćeš savršeno sjedinjenje izvana. Ljubav prema drugome je put prema Bogu kao bi rekli stari mistici a mi danas put prema cjelovuitosti ili Jastvu upravo kroz tu svakodnevnu borbu, kada u drugome vidiš ne samo njegovu ljepotu, već i njegovu sjenu, i kada prihvatiš i svoju sjenu koju ti partner zrcali. Tada nastaje jepota cjelovitosti.
Nikola Žuvela
