Velika većina nas prošla je kroz iskustvo ljubavnog prekida. Prekid se doživljava kao gubitak dijela sebe. To je traumatičan osjećaj, posebno u najvažnijim životnim vezama i kao da nakon tog događaja ponovno počinjemo učiti hodati.
U psihoterapiji se taj fenomen tumači kod onih osoba koje su narcisoidne, ukratko sebične, koje sude samo iz svog uskog kuta gdje ne prepoznaju širu sliku stvarnosti, a danas je to većina populacije. Međutim, svaki ljubavni krah služi nečemu pozitivnom, a to je razvoj vlastite osobnosti jer se iza prekida otkriva dublja pozadina vašeg karaktera koju niste željeli znati za njihovog života i taj dio karaktera izronio je u atrofiranom ili zakržljalom obliku.
U ljubavi nema jamstava, ali često većina ne želi vidjeti da daju kvantitativno, a premalo kvalitativno, jer je većina površna i ne želi dublje sagledati sadržaj osobnosti. Nakon određenog vremena, partner se počinje buniti protiv takvog davanja u odnosu gdje nam se daje kroz društveni pogled na ljubav, a budući da većina ljudi ne prepoznaje problem, lako se pojavi ljubavnik ili ljubavnica kao bijeg od sebe ili kratkoročni odbljesak u kojem dječiji dio želi pobjeći.
Poznate su posljedice prekida veze: pronalazak druge osobe, gubitak seksualne privlačnosti, potreba za dominacijom nad jednim partnerom, osjećaj gubitka slobode ili neuzvraćene ljubavi. Ono što ljudi ne rade, a uglavnom zato što ne znaju i ne žele se suočiti sa sobom, jest da se moramo maknuti od statusa: žrtva-nasilnik i realnije gledati na svoje projekcije u odnosima, jer ako ne gledamo na stvari tako, nećemo moći razumjeti druge, a onda ni sebe. Vanjski svijet nam služi radi spoznaje i često problemi u odnosu predstavljaju naš problem, a da toga nismo svjesni. Narcisoidna osoba (većina čovječanstva živi na toj razini) premalo voli sebe, ima manjak samopouzdanja, ovisi o mišljenju drugih, pokazuju ljutnju kada ih netko kritizira, osjećaju prazninu i neispunjenost. U odnosu skupljanje trofeja, što znači imati što više partnera. Ljubavne veze su njezini trofeji, gdje uvijek postoji dramatizacija kroz koju stječu samopouzdanje, ne mogu voljeti jer nemaju emocionalni kapacitet, odnosno još su narcistički vezani za majku.
Tuga ili ljutnja nakon prekida veze traje od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Koliko god jasni bili signali koji ukazuju na to da se veza bliži kraju, kraj veze je teško prihvatiti, jer nakon šoka dolazi faza iluzije i traženja svih onih lijepih stvari koje smo u vezi doživjeli. Patanjali je prije 2300 godina rekao da je to inače sjećanje na užitke (raga), ali je to idealizacija iza koje se ne krije istina.
Treća faza je ona u kojoj se shvaća da se partner neće vratiti, javljaju se razni fizički poremećaji i smatra se, barem prema statistici, da je gubitak partnera nakon smrti djeteta veći od bilo kojeg drugog stresa. Četvrta faza može se nazvati ljutnjom prema izgubljenom partneru, ali ta ljutnja se prenosi na okolinu gdje tražimo krivca u svemu što nam uđe u život jer se očekivanje koje smo imali pretvorilo u frustraciju. Svaka idealizacija, na kraju, vraća nam ono što smo idealizirali, ali malo tko se s tim miri. Na dubljoj razini, malo tko razumije da je to prekid u odnosu, susret s vlastitim dijelom sebe koji smo odbacili kroz bol i ljutnju, nismo se mogli suočiti i prihvatiti sebe.
Nikola Žuvela
