Arhetip majke predstavlja aspekt koji nas hrani i štiti, ali u mitovima se često prikazuje kao strašna majka, odnosno ima ambivalentnu prirodu, točnije, s jedne strane, brine o djeci, s druge, želi zadržati dijete za sebe i ne dozvoljava mu da ofraste kroz prenošenja osjećaja krivnje. Noću, dok spavamo u snovima, ona marljivo radi na stvaranju prepreka kroz lik Velike Majke govoreći: “Ne vrijediš.”
Majka je stvara kreativnu inspiraciju, ali njezina gravitacijska sila stvara gorčinu i perfekcionizam. Također, ona je ljubomorna božica i predstavlja mušku znatiželju. Ponekad se prikazuje kao zmaj koji čuva blago i predstavlja proždrljivi regresivni aspekt nesvjesne prirode kojeg junak mora ubiti kako bi dobio biser mudrosti, odnosno da bi prihvatio svoje najniže instikte.
To je sukob u kojem muškarac pokušava odrasti kroz arhetip heroja ili kroz borbu koja dolaze u njegov život, ali na kraju, kako bi prevladao tu strašnu majku ili destruktivnu prirodu, mora napustiti svoje herojstvo i prepustiti se kreativnosti i umjetnosti. Često se prikazuje kao zmaj koji čuva blago, psihološki velike vrijednosti i često predstavlja regresivni aspekt nesvjesne prirode koji heroj mora pobijediti kako bi dobio biser mudrosti. U indijskoj religiji, strašna majka poznata je kao božica Kali, a božica Tara kao zaštitnica Agora, indijskih tamnih isposnika.
Bijeg od majke svoje kraljevstvo kreativnosti i postane gladna moći okretajući se Animusu. Da bi žena osvijestila put samospoznaje, mora proći kroz mnoga iskušenja kako bi dosegla Jastvo, a u ovom slučaju to mnogih veza i muškarci postaju žrtve tog aspekta ženske prirode. Tako žena gubi dodir sa svojom višom prirodom, odnosno sa ženskom kreativnošću. Žene traže kreativnu moć i na taj se način pokušavaju identificirati s muškarcima. Tu počinje problem žena, poput božice Kali koja doslovno guta muškarce kako bi poljubila moć. Još uvijek ne vidimo kako većinu stvari za koje mislimo da ih razumijemo, činimo na način da nas opsjeda demon Razuma. Posebno je teško ženama jer Razum ili Animus proizlazi iz nesvjesnog i potpuno se okrećući njemu, odvaja ženu od njezine prirode, gdje kreativnost postaje potpuno nejasna, a u današnje doba i potisnuta. Danas, kada govorimo o poeziji kao najvećem jezičnom izrazu u kojem se ljubav može najpribližnije opisati, ona nema vrijednost. Poezija je važna jer želimo dotaknuti potisnutu funkciju kreativnosti, tj. malo tko zna koliko bolesti nastaje u tijelu zbog toga. Svaka potisnuta funkcija teži svojoj kompenzaciji, što znači da će se manifestirati na destruktivan način. Na primjer, nemogućnost ostvarenja kreativnosti kod muškarca i žene, pretvara se u rezultat negativnih emocija.
Strašna majka materijalizira se u žensku imenicu, što je nacija, preciznije, nacionalizam. Konkretno posljedice za muškarca i utjecaj majčinog kompleksa jest teškoća u preuzimanju odgovornosti, nezreo, emocionalno zavisan. Privlače ga žene koje će ga “njegovati” kao majka. Može biti nesiguran u svoju muževnost i seksualnosti. Često ne uspijeva se potpuno osamostaliti. Nekad amože otići u drgu krajnost gdje je njegova potreba za ženama je beskrajna jer nikada ne pronalazi pravu, svaka stvarna žena je samo slaba zamjena za arhetipski ideal njegove majke. Ostaje površan u vezama, prestrašen od pravog emocionalnog angažmana i dubine. Jung je vjerovao da kod nekih muškaraca snažan kompleks majke može dovesti do toga da se njegova anima ili unutarnja žena toliko identificira s majkom, da će tražiti njezine kvalitete u drugim muškarcima. Žena se potpuno identificirala s arhetipom Velike Majke. Ona jest majka, hraniteljica i zaštitnica svih. To donosi jako razvijen majčinski nagon prema svima djeci, partneru, prijateljima. Opasnost je u tome što guši i kontrolira druge, ne dopuštajući im da odrastu ili budu samostalni. Gubi kontakt sa svojom vlastitom individualnošću i ženstvenošću koja nije samo majčinska.
Ego žene je “progutao” arhetip majke. Ona se osjeća nemoćnom, inferiornom i žrtvom. Teškoće u samopouzdanju, osjećaj da ne može ništa postići, traži vanjsku potvrdu. Može biti lako manipulirana i zavisi o drugima kao da su njezini spasioci. Kako bi se obranila od prejake majke, žena se okrenula prema očinskom principu. Njezin animus ili unutarnji muški dio postaje prejak i dominantan. Postaje previše racionalna, agresivna, natjecateljska. Može prezirati slabu ženstvenost kod sebe i drugih. Njezine veze s muškarcima su često konfliktne, jer se s njima natječe ili ih želi dominirati. Imamo sučaj identifikacije s Perzefonom gdje je žena ostaje u vječnoj ulozi djevojke ili kćeri. To je vječno ne-zrelo biće. Izbjegava odrasle odgovornosti, brak i majčinstvo. Može biti šarmantna i voljena, ali joj nedostaje dubine i snage zrele žene. Često ostaje emocionalno vezana za vlastitu majku. Riješenje je da muškarac koristi svoju žensku stranu za kreativnost i empatiju, a žena koja koristi svoju majčinsku energiju za brigu o sebi, svojim projektima i voljenima, a ne za kontrolu i gušenje. Društvo općenito još nije spremno za ovu interpetaciju zato živimo u društvu koje je duboko u nesvjesnom.
Nikola Žuvela
