Animus – kao otac i dijete

Uvjereni smo da slika mog oca ili majke predstavlja pravu sliku naših roditelja u stvarnosti. Mnogo puta smo rekli ili pomislili: ali moj otac nije ono što bi trebao biti, ili se moja majka ne ponaša kao prava majka. Očita je činjenica da se ne pitamo odakle u nama dolaze ti idealni principi oca i majke, te stoga nismo svjesni predrasuda koje nastaju kada te slike ne odgovaraju našim idealnim slikama.

Predstava koju sin ima o svom ocu je osjećaj veličine, za koji je djelomično odgovoran pravi otac, tj. prava odgovornost počiva na sinu, hoće li vidjeti kako je opsjednut veličinom, a te k onda počinje doživljavati oca i gledati ga kao osobu sa svojim manama.
To znači da kada sin kritizira ili hvali svog oca, on uvijek govori o svojim željama što on želi biti, odnosno kada kritizira ili hvali sebe, to čini iz pozicije projiciranja očeve slike na svijet. Ako sin usporedi svoje postupke sa stvarnošću, tada će vidjeti da njegova slika o ocem ne odgovara stvarnom ocu i da je u svakom slučaju besmisleno pripisivati ​​ocu očinske osobine.
Obično se ta pogreška ne razumije i ponovno se pokušava pronaći greška u nekome drugome, gdje se stalno vraćamo na činjenicu da je mišljenje teško, stoga većina sudi. Ako je sinov Eros slabo razvijen, tada je njegovo ponašanje prema ocu on je ravnodušan ili ljut na njega. On projicira na oca oslabljeni Eros kojeg želi od njega, a zapravo ga ne vidi kao slabu funkciju u sebi. Tako razvija ljutnju a ne može napraviti refleksiju svojih potreba.
Zato sin misli da ima puno pravo osjećati se uvrijeđenim, neshvaćenim ili čak prevarenim. Ali ono što nas sve zanima jest da ako znamo objasniti razlog zašto je netko ljut na svog oca ili majku, zašto ne možemo promijeniti svoje ponašanje. Zato jer imamo i druge funkcije svijesti koje se ne mogu pokrenuti racionalnim objašnjenjem i moramo ih osvjestiti kroz odnose.

Animus se može se manifestirati kao unutarnji glas koji donosi sudove, moralne norme ili društvene očekivanja. Ako je prejak ili rigidan, može potisnuti ženinu autentičnost, stvarajući osjećaj krivnje ili nemogućnosti samostalnog izražavanja. U terapiji, rad na ovom aspektu može uključivati prepoznavanje i uravnoteženje tog unutarnjeg “oca” kako ne bi dominirao nad emocionalnim i intuitivnim stranama. Može se odnositi na ranu, nezrelu fazu Animusa, koja se očituje kao naivnost, pasivnost ili ovisnost o muškim figurama (stvarnim ili projiciranim).
Neke žene mogu imati nerazvijen Animus, što dovodi do poteškoća u donošenju odluka ili izražavanju vlastitog stava.
U terapiji ovaj aspekt se može razvijati kroz poticanje samopouzdanja, kreativnosti i vlastitog glasa. Jung je vjerovao da je integracija Animusa ključna za ženinu psihičku cjelovitost, što uključuje prepoznavanje projekcija, primjerice, kada žena projicira svoj Animus na muškarce u svom životu.
Potrebno je puno više od pukog objašnjavanja i iznošenja činjenica, jer se radi o nečemu što je više od onoga što dopušta običan zdrav razum. Naime, radi se o onim sudbonosnim nesporazumima koje nitko nije vidio u normalnim okolnostima. Na primjer, ako je netko bio dobar u vezi i nije učinio ništa loše, a partner ga je ostavio, bit će ga teško uvjeriti da je odabrao partnera koji nije sposoban za emocionalnu vezu, te da ga je odabrao isključivo kako bi se zaštitio od dubljeg emocionalnog otvaranja.

Kao što vidimo, potreban je veliki intelektualni i moralni napor da bi se vidjele projekcije uzrokovane Animom i Animusom. Jedna od metoda njihovog osvještavanja je aktivna mašta, a vidljive su i u snovima i u svakodnevnom govoru, razmišljanju i zamišljanju. Vjerovati da su naše misli pod utjecajem Anime ili Animusa za većinu ljudi je smiješno i nevjerojatno. Mišljenje da je muž ubio ženu jer je bio ljut na nju prihvatljiv je većini, odnosno ljudi su zadovoljni fragmentima, komadićima informacija i uvijek traže uzrok u vanjskom svijetu.
Oni ljudi koji se bave istraživanjem tih principa unutar psihe, svijest će naići na sadržaje koji će ga obogatiti, a da pritom i ne znaju da su ti sadržaji tu, pored njega u njemu samom. Ipak, ovakav porast samosvijesti ipak pripada rijetkim fenomenima. Prema Jungu, u pravilu, ta spoznaja je plaćena neurozom, odnosno spoznaja nije besplatna i puno toga trebamo dati ili platiti cjenu kao što nas uči mit o Prometeju koji je razapet kada je ukrao znanje spoznaje od bogova.
Put do samospoznaje nije jednostavan, u mitovima je naš razvoj zapisan i kroz njega rastemo poput junaka koji pobjeđuje svoj najveći strah. Projekcija Animusa ili oca kojeg čini muškarac ili žena na oca ostaje kao projekcija sve dok ga na osvjestimo. Za većinu ljudi oni će ga živjeti kroz projekciju države, rada za poslodavca i kasnije kroz zdrastvene probleme jer nisu u stanju krenuti na ovaj unutarnji put.