Praksa njeguje duh buđenja u svakodnevnom životu, u svakoj situaciji. To je moguće samo u mjeri u kojoj sam život doživljavamo kao duhovni put. Mnogo stroži put je kontemplativni pristup, koji je usmjeren na transcendiranje i odbacivanje svih vezanosti, povlačenje u šumu ili planine u samotni život i iz te izolacije razvijanje bodhicitte. To je strog, redovnički pristup, prilično učinkovit, ali samo za određene tipove ljudi koji su introvertiraniji. Ovaj pristup je prikladan za kultiviranje potpunog mira uma, ali je također krut i nije za svakoga ako se ne shvati na dubljoj razini, jer može biti fanatičan. Budući da se ovaj put nije pokazao dobrim za većinu praktičara jer su mnogi pobjegli pošto nisu mogli riješiti vanjske probleme, u budizmu se razvio pobožni pristup njegovanja suosjećanja, a u hinduizmu bhakti pristup kao i u kršćanstvu. Usporedba s bhakti-jogom i kršćanskim pobožnim putem može se protumačiti i kroz Jungovu teoriju arhetipa Boga/Svetog. Marie Luis Von Franz je pisala da je religiozna pobožnost često projekcija potrebe za transcendentnim ocem, ali ako se ta projekcija svijesti nadlvada, može postati most prema unutarnjem duhovnom iskustvu. Za mnoge ljude, bhakti ili molitva su način da se nesvjesni sadržaji simbolički izraze—ali opasnost je u tome da se stvarna transformacija ne dogodi ako čovjek ostaje u pasivnoj ulozi “djeteta koje traži Boga-Oca”. Jung bi rekao da je cilj integrirati tu energiju u vlastitu psihu, a ne je vječno tražiti izvana. Marie Luis von Franz je upozoravala da svi ekstremni duhovni ideali mogu postati “sjenovite zamke” ako se ne uravnoteže sa svakodnevnim životom. Asketa koji potiskuje sve ljudske porive (npr. seksualnost, ljutnju) riskira da mu se ti sadržaji vrate kroz psihotične projekcije ili dogmatski fanatizam. Jungovski odgovor bio bi: “Sjeni se moraju suočiti, ne izbjegavati.” Kontemplativni put može biti koristan samo ako čovjek ne poriče svoju ljudskost, jer inače duhovnost postaje odbrambeni mehanizam, a ne put prema cjelovitosti. Mnogi na Zapadu su naivno htjeli prigliti Istok, ostavlajući Sjenu koja se vratila kao bumerang, odnosno velika većina sljedbenika yoge su Petar – Panovi koji ne mogu integrirati Sjenu, od nje bježe u sustave koje ne razumiju, odnosno malo tko ozbiljnije studiozno pristupa Istočnoj misli.
Većina ljudi živi na Edipovoj razini postojanja, što znači da su mnogi još uvijek na razini traženja roditelja u partneru, a ako ga ne pronađu, onda ga traže u autoritetu ili učitelju, ali to je još uvijek neosvještena slika oca s kojom osoba ne mora donijeti nikakve odluki i prezacuje svoju nespsobnost donošenja odluke na druge.
Traženje sebe kroz odnose susret je s mnogim nesvjesnim sadržajima jer susrećemo sve što ne želimo vidjeti u sebi, ali te sadržaje projiciramo na partnera. Ova situacija je plodno tlo za kultiviranje inteligentnog razlučivanja, posebno između prianjanja i čiste dobrohotnosti i suosjećanja. U romantičnim vezama obično postoji snažan element privrženosti, ali tu su i ljubav i naklonost. Razvijanje inteligentnog rasuđivanja i razlikovanje/odvajanje privrženosti od ljubavi otvara mogućnost njegovanja ljubaznosti u tim odnosima, a zatim njezinog širenja na druge, na kraju obuhvaćajući sva osjetilna bića s umom nepristranosti. Za većinu ljudi ovaj put bi bio jako dobar jer bi tako najbolje prevladali projekcije koje čine u odnosima. Kada netko traži “roditelja” u partneru ili učitelju, to ukazuje na nesvjesno traženje cjelovitosti kroz vanjske objekte, umjesto da se suoči s vlastitim unutarnjim prazninama. Svi odnosi su ogledala nesvjesnog: ono što nas iritira ili privlači u drugima često je naš vlastiti sjenoviti sadržaj (dio ličnosti koji nismo integrirali). Ako, primjerice, netko stalno osjeća razočaranje u partnere, to može biti znak da projicira vlastitu nesamostalnost ili nezavršenu Edipovu dinamiku (npr. traženje zaštitničkog oca ili odobravajuće majke). integriranoj duhovnosti—spajanju unutarnjeg rada i vanjskih odnosa. Jung i von Franz dodali bi: “Odnosi su najveći spiritualni učitelji.” Kroz ljubav, sukobe i razočaranja, nesvjesno izbija na površinu—a upravo tu leži prilika za stvarno buđenje.
Nikola Žuvela
