Jorge Luis Borges i Carl Gustav Jung bili su na različitim stranama, jedan u književnosti, drugi u psihoterapiji, te kroz svoje različite putove pokušali dotaknuti smisao.

  Borges je često istraživao beskonačnost, labirinte, zrcala i kružnu prirodu vremena. Za njega smisao života je književna ili simbolička igra – život kao beskonačna knjiga koja se sama prepisuje, gdje svako traganje za smislom stvara novu priču.

U pričama poput “Knjige pijeska” ili “Biblioteke Babela”, Borges sugerira da je potraga za apsolutnim značenjem uzaludna, jer je svijet previše složen i beskonačan. Smisao bi ležao u estetskom doživljaju, u čitanju svijeta kao teksta, a ne u pronalaženju konačnog odgovora.

On kaže: “Život je san koji sanjamo zajedno, a smisao je u tome da prepoznamo njegovu poetsku strukturu.”

Labirint kod Borgesa nije samo fizički prostor (kao u mitu o Minotauru), već metafora za svijet, vrijeme, jezik ili čovjekov um. Primjerice, u priči “Knjižnica Babela”, svemir je labirint beskonačnih polica s knjigama, a ljudi lutaju tražeći “Savršenu Knjigu” koja ne postoji. Labirint nema središte (ili ih ima beskonačno mnogo), što odražava Borgesovo uvjerenje da je potraga za apsolutnim smislom uzaludna. Minotaur kao alter ego: U “Kući Asteriona”, čudovište u labirintu postaje simpatični junak – što sugerira da smo svi mi zarobljenici vlastitih umova.

Borges često koristi zrcala da prikaže dvoličnost stvarnosti. Ona stvaraju kopije, ali one su uvijek nepotpune ili izopačene. Primjerice, u “Tlönu, Uqbaru, Orbis Tertius”, zrcalo je ulaz u alternativni svijet gdje je stvarnost samo proizvod kolektivne iluzije. Strahopoštovanje prema zrcalu: U eseju “Zrcala”, Borges piše da su zrcala “monstruozna” jer umnožavaju svijet bez smisla, što podsjeća na kukolj u teatru egzistencije. Kao što zrcalo reflektira, ali ne stvara, tako je i umjetnost uvijek samo odraz odraza (platonska sjena).

Ciklus umjesto linije: Borges odbacuje linearni tok vremena kao (zapadnjački koncept u korist cikličkog modela inspiriranog stoicizmom, Nietzscheom, istočnjačkom filozofijom.  U “Krugu ruševina”, junak shvaća da je on isti čovjek koji proklinje i koji je proklet, u beskonačnoj petlji.  Kao kod Nietzschea, ali s ironijom – ljudi ponavljaju iste pogreške, a povijest je “nekoliko metafora koje se mijenjaju” (“Povijest vječnosti”). U nekim pričama (“Aleph”), krug postaje točka koja sadrži sve – trenutak prosvjetljenja gdje se vrijeme i prostor ukidaju. Borges nije tražio “rješenje” labirinta – sam labirint je bio odgovor: život je zagonetka čije je rješavanje besmisleno, ali lijepo kao matematika beskonačnosti.

Jung i Borges su vjerovali da je stvarnost simbolički kodirana. Oba bi složila da se “buđenje” događa kada prepoznamo da smo dio veće, misteriozne priče – bilo da ju nazovemo kolektivnim nesvjesnim  ili knjižnicom svemira.

“Čovjek se probija kroz labirint vlastite psihe, rekao bi Jung, a Borges nadodao: da bi otkrio da je središte svugdje, a obim nigdje.”