“Volim te bez ikakvih posebnosti, jednostavno, bez zavoja; / volim te jer ne znam načina drugačije osim ovoga.”
Pablo Neruda
Ako bolje pogledamo, živimo u svijetu koji je romansu pretvorio u proizvod i klišej. Sociolozi nam kažu da živimo u postmodernizmu u kojem čovjek više ničemu ne divi, odnosno da je sve lišeno smisla. Čak je Zapad uspio kupiti, prodati i na kraju odbaciti romantiku.
Poezija se ne posuđuje u knjižnicama, a kamoli kupuje, potpuno je potisnuta iz života iako nesvjesno kroz snove govori poetično i zagonetno. Ipak, romantičnost neće nestati. Ono što je romantično iskvareno služi rastu jer romantično nastaje na ruševinama života. Romantika ne spava u bogatim četvrtima gdje su ljudi siti, spava među običnim ljudima. Umjetnost nije rasla na bogatom stolu već na malom stolu gdje se cijenilo sve što se ne vidi na pozornici života. U vezama, romantika živi između partnera koji su otišli dalje od osvajačke zaljubljenosti mladog para koji u ekstazi osvaja svijet. Taj par koristi već naučenu romantiku, koja je kopirana i lišena individualnosti, a takva romantika brzo nestaje jer zakoni postojanja vuku takav par u materijalizam, koji je prejak za one koji ne razumiju zakone života. Takvi ljudi ne cijene individualnost, moraju je poricati jer bi to otkrilo da su napustili romantizam koji životu daje boje.
Digitalni svijet je lišen pravila emocionalnosti i potisnuo je romantiku, koja mora biti društveno degradirana i površno prikazana kako bi se čovjeku činila izmišljenom i idealističkom. Međutim, oni pojedinci koji su razvili individualnost, otkrili romantičnost u onome što se ne vidi, žive povučenijim životom i skrivaju romantiku jer pametan čovjek ne izlaže svoje emocije na oltaru uspjeha, moći i prestiža. Takvim emocijama svijet se mora smijati i ismijavati kako bi opravdao vlastite neuspjehe i nemogućnost razvoja suptilnijih emocija koje ne zahtijevaju pozornost svjetla pozornosti.
Arhetipska romantična priča uvijek uključuje potragu smještenu u nevin svijet kojem prijeti neka vrsta zla, ali nad kojim na kraju uvijek pobjeđuje dobrota i ljubav središnjeg para. Svaka veza započinje arhetipom romantike koji vlada: dobro je moćnije od zla, priroda je pozitivna sila dobra i na strani je ljubavi, nevinost je moćnija od iskustva, ljubav je moćnija od mržnje i iscjeljujuća je moć otkupljenja. Kada se ta slika raspadne ili narcisoidni pogled, tada počinje izgradnja odnosa, koji mnogi ne uspiju izgraditi jer temelj njihovog odnosa nije bila ljubav. Tada odnos susreće alkemijsku fazu nigrede ili Sjene koju Zapad ne prepoznaje. To stanje osjećamo kao bol ili odbacivanje, ali to je faza razbijanja projekcija i početak voljenja osobe. Nigredo faza je osnovno stanje stvaranja veze, odnosno romantika je priprema za ovu fazu veze.
Ukratko, u današnjem svijetu romantičnost mora biti potisnuta na marginu kako se ne bi vidjela površnost ideja i površnih emocija koje hrane svijet. Oni kojima je dosta površnosti uvijek imaju na raspolaganju mogućnost promatranja tih malih trenutaka koje mogu podijeliti s onima koji također vide važnost emocija. Pošto ovim svijetom vlada volja za moć, u podsvjest je potisnut eros i romatničnost. Živimo u polaritetu gdje naš svjesni stav automatski potiskuje suprotan stav u nesvjesno. Romantičnost neće nestati jer je to put prema cjelovitosti ili fazi odrastanja koja pripada hrabrima. Hrabrost je u ranjivosti, a ne u hladnoći.
Nikola Žuvela
