Svijet svijesti je svijet ispunjen ograničenjima i zidovima koji stoje na putu. Svijest može primiti ili spoznati mali broj ideja o životu. Sve druge ideje moraju ostati u sjeni, daleko od očiju, a javljaju se kao ljubavna razočaranja, ili kroz ekonomske krize ili ratove. Od mnoštva slika koje ulaze u našu svijest, vidimo relativno malo slika, odnosno primjećujemo samo brz niz slika kao da gledamo film. Pažnja je, međutim, napor za koji nismo uvijek sposobni. Zato nismo u stanju razumjeti cijelu sliku sebe. Zbog toga su velika područja mogućih percepcija trajno zanemarena, a svijest je uvijek vezana uz ono malo društvenih ideja na kojima oblikujemo svoje živote. Kad bismo toj slici svijeta dodali nesvjesne sadržaje – dakle sadržaje koji još nisu ili nisu sposobni biti u svijesti i onda pokušali zamisliti cijeli prizor, to je cijela slika koje se bojimo. Ta nezamislivost je, naravno, potpuna nemogućnost u svjesnom obliku, ali u nesvjesnom obliku ona je činjenica. Svijest uzima samo djelić stvarnosti. Ako se svijest što više isprazni od svih sadržaja, dolazimo do iskustva sadašnjosti ili onoga što u zenu nazivamo satori.
Nesvjesno nije skladište infantilnih i nižih moralnih sadržaja kako je tvrdio Freud, već osnova za transformaciju, skladište mitologije, iskustava naših predaka, sve filozofije i svih oblika života utemeljenih na psihološkim pretpostavkama. “Slika o sebi” nije statična – to je dinamičan, uvijek nedovršen proces spoznaje i transformacije. Prava slika o sebi nije samo ono što mislimo da jesmo, već i ono što još nismo otkrili u sebi.

Nikola Žuvela