Kada je dječak upoznao svoju majku probudio je svoju dušu ili Animu, Petar – Pan  (puer aeternus) još uvijek je  spontan, bez srama. Otkrivanjem svoje seksualnosti puer aeternus izjavljuje ljubav upoznaje sram, ranjivost i izloženost, Kupudove strijele otvaraju mu božanske dveri, izjavljuje ljubav  vjećnosti, ali, nakon toga, pada kao Feniks, previše je idealizirao sebe, pomislio je da je sam Bog, otkrio je u sebi imago Dei (sliku Boga), ali on nije Bog, ta slika perfekcionizma obrušila se na njega i on je pao vidjevši da se nije opredjelio, da se s ničim ne bavi već da skače od cvijeta do cvijeta, od jedne djevojke do druge. On je čitač koji nikad ne završi knjigu, jer svaka nova ljubav ili metafora ga odvlači dalje. Borghes bi dodao da je njegov pad “kao stranica iz knjige koju vjetar okreće unatrag, uvijek na početak“. On ne može sagledati Feniksovu tamu pada, produžuje svoje stanje okružujući se puerima (muški Petar – Pan) i puelama (ženski Petar  – Pan), točnije, Zvončicama koje ga na kraju optužuju za nerazorboritost. On je besmrtni junak izgubljen u labirintu vlastitih metafora. Koliko sam puta čuo tu rečenicu Petar -Pana da je partner koji je tu za mene, dosadan. Kakva je to snaga staviti svoje srce poput cvijeta na panj, kojeg nemilosrdno gazi puer aeternus (Petar pan). Iako je to smisao odrastanja i proces individuacije, kasnije je problem što otkrivamo u fazi buđenja svijet  puer aeternusa. To je buđenje u kojem si na tulumu jedini trijezan.

“Puer aeternus je samo san koji sanja Anima, koja je pak samo san Boga koji se boji da je nitko ne čuje. I tako, dok ti pišeš o njoj, ona piše o tebi u nekoj drugoj knjizi, u nekom drugom jeziku, kojeg nitko ne razumije – osim Feniksa, koji ionako ne zna čitati.” (Semezdin Mehmedinović)

Teško je povući se iz života Petra – Pana i vidjeti Animu, svoju dušu koju ne možeš kontrolirati. Živim tako da se povremeno pojavljuje i grije mi srce, ja pišem, a ona me okiva svojom ljepotom kao Zeus Prometeja na stijeni. Kao što su neki sadui digli ruke od prosvjetljenja i prepustili se nepobjedivoj Animi ili božici Tari. Sav taj asketizam i mučenje kako bi se pobjeglo od Anime, jer nije za one koji traže jednostavna rješenje već za one koji mogu proći kroz labirint osjećaja. “Samotan čovjek misli da je pobjegao od svijeta, ali svijet ga prati u sjenama njegove sobe.” Meša Selimović

 Apstraktna čistoća samo je još jedna iluzija.

Kako bi prihvatio Animu, prihvatio sam hirovitu nesavršenu narav jer tada bi izgubio njenu prisutnost, kako bi ona mogla voljeti nešto što je čisto i nezaprljano?! Što sam je manje vidio u ženi, to je ona postojala sve vidljivija. Pojavi se u noćnim satima i ona piše, kao sada, donosi zanos, snagu, neuhvatljivost. U onim asketskim noćima čistoće izgubio sam dušu, disciplina te osuši, kao pustinja koja tjera sve vrijedno, bez tragova u pijesku kojeg odnosi vjetar i lako postaneš zvijer. Zanos i prkos koju nosi Carmen, Helena koja nosi zavodljivost, Velika Majka prihvaćanje…. Borghes bi rekao: “Prava ljubav nije u ženi, već u njenom odsustvu – u onoj pjesmi koju si čuo kao dijete, a sada je više ne možeš naći.”

Sviđa mi se njena melankolija i tama, jer je nasuprot nje distopijski svijet ispraznih higijeničara hedonizma, poslovnih žena i domoljubnih muškaraca – nove maske za stare arhetipove. Kada šećem gradom čujem njene svirače koji podsjećaju na zaboravljenu umjetnost, oni sviraju o nesavršenosti u kojoj nastaje stvarna osoba. Što je čovjek više s Animom prihvaća osobnost i napušta idealnu osobu kao teret društva. Život počinje kada prihvatimo vlastitu nesavršenost. Borghes bi možda dodao za kraj o Animi: ona je nesavladiva ljepota koja se ne može uhvatiti, ali se može ispričati.

Nikola Žuvela