Kad se zaljubite, to je poput blaženog tobogana koji brzo ruši sve pomno razrađene strategije i vraća vas u nesvijest. Vraćamo se u stanje u kojem pojedinac nestaje i ulazimo u rajsko stanje nesvijesti u kojem bismo željeli ostati jer nas podsjeća na rajsko stanje majčine utrobe ili kozmičkog stvaranja iskonske utrobe. Međutim, psiha mora postati svjesna same sebe. Taj evolucijski poriv prema svijesti je arhetipski zadan, ne možemo pobjeći razvoju, ali istovremeno pružamo sve moguće otpore koje smo izgradili. Kao što je rekao Jung: “Ti, čovječe, ne bi trebao tražiti žensko u vanjskoj ženi, nego je tražiti i prepoznati unutar sebe… Ti, ženo, ne bi trebala tražiti vanjskog muškarca, već traži muškost u sebi.”
Psiha je bespolna. To uopće nije povezano s našim seksualnim identitetom. Kako ćemo onda učiti o drugome u nama? Nesvjesno projiciramo svoje nepoznato Ja na drugu osobu. Ono što doživljavamo snažna je emocionalna reakcija na drugu osobu. Osjećamo jake emocije, ali kada smo odbijeni postajemo razdražljivi, ljuti i počinjemo kriviti život za nesretne okolnosti bez ikakve kritike. Ne možemo si pomoći jer, kako kaže Jung, “Ti si rob onoga što tvoja duša treba.”
Ego stvara polaritet, on se nalazi između duhovnog carstva i instinktivnog carstva koje ego tada naziva vragom, a to je zov avanture ili pustolovnog odnosa. Instinkt ili Eros te zove: “Predaj se”, dok onaj duhovno-moralni kaže: “Vrati se duhovnom ili obitelji.” Ovo drugo više ne nazivamo duhovnim, znanost to naziva evolucijom ili egzistencijom, koja čuva opstanak vrste u čovjeku.
Zaljubljivanje i svaka duhovnost zapravo je proces, često i neugodan, koji nas vodi prema ženskoj strani – Animi. Muškarac mora prihvatiti svoju ženstvenost. Žena mora prihvatiti muškarca u sebi. Uči reći ne i kako se zauzeti za sebe. Neke vam se žene čine da su na krivoj strani, potpuno opsjednute Animusom, poput poslovne žene koja ne pokazuje osjećaje. Ona to radi iz muškog principa. “Žensko u muškarcu ili na Zapadu povezuje se sa zlom, zato je muškarac u seksualnosti na Zapadu izopačen.” (Jung) On mora spolnost degradirati i svesti je na ružan čin.
Čovjek ne prihvaća zlo. Za to ima lijeve i desne ideologije, susjede, nacionalnosti i druge opsesije koje mora mrziti.
“Ali ako to prihvatite, tu leži iscjeljenje. Tek tada možemo tvrditi da smo cjelovita osoba. Tek tada možemo težiti odnosu. S jedne strane, imamo odnos s amoralnim svijetom arhetipske kozmičke psihe, a s druge strane, imamo odnos s drugom osobom s kojom doživljavamo vlastite polaritete. Tek tada možemo biti u stanju vidjeti i voljeti osobu.” C. G. Jung
O da, rekla je Eva zmiji, uvedi me u iskušenje jer želim znati.” C. G. Jung
Idemo putem u kojim želimo znati i to je bit odnosa. Eva, ženski lik iz biblijskog narativa, nije samo figura koja posluša zmiju i uzima plod sa Drveta znanja dobra i zla. Ona je, prije svega, simbol intuicije, emocionalnosti i povezanosti s prirodom. Njezin čin nije samo “pad u grijeh”, kako ga često tumači religijska tradicija, već korak ka aktiviranju svijesti. Eva, kao personifikacija ženskog načela, predstavlja kreativnost, transformaciju i znanje. Njezin odabir da jede plod nije samo izdaja nevinosti, već početak ljudske samosvijesti – svijesti o dualnosti (dobro i zlo, svijest i nesvijest). Bez tog čina, ljudi bi ostali zarobljeni u stanju nevinosti, ali i nesvijesti o svojoj cjelovitosti. Zmija, koja se često shvaća kao negativan lik, nije nužno “zla”. Ona je, prije svega, simbolički prikaz unutarnjeg poziva ka promjeni i rastu. Njezin ulog u priči nije da zavede, već da izazove. Ona je trickster, arhetip koji predstavlja nemir, promjenu i izazov postojećem poretku. Trickster, poput zmije, ima dvostruku ulogu – može biti i destruktivan i koristan, što odražava ambivalentnu prirodu transformacije. Zmija potiče Evu i Adama da napuste stanje nevinosti i uđu u svijet svijesti i odgovornosti, što je nužan korak u procesu individuacije. “Pad u grijeh” nije, dakle, samo moralni propust, već simbolički prikaz početka ljudske svijesti. Bez tog pada, ljudi bi ostali u stanju nevinosti, ali i nesvijesti o svojoj cjelovitosti. Eva i Adamov čin jesti plod može se shvatiti kao prvi korak prema samospoznaji, iako to donosi i bol i patnju. To je nužan dio procesa individuacije, gdje se čovjek suočava sa svojom “sjenom” – tamnijim, potisnutim aspektima sebe – i težnji ka cjelovitosti. Moramo znati i upoznati sebe, čovjek neće stati dok ne spozna polaritete.
Nikola Žuvela
