Sjedim u ovim noćnim satima i slušam misli koje govore: “Možda sam mislio da te mogu voljeti i u tebi vidio nešto više Vječno žensko, ali kako to biva, nisam vidio slabost koju sam želio izbjeći, nekako nam promakne kako u zaljubljivanju ne želimo vidjeti taj crni oblak unutar sebe.”
Drugi dio mene pita se što bi Jung rekao o zaljubljivanju? “U ljubavi često projiciramo svoje nesvjesne aspekte na drugu osobu. Kada se zaljubimo, često vidimo u drugoj osobi idealiziranu sliku onoga što nedostaje u nama samima. To može uključivati i projekciju “Vječno ženskog” (Anima) koja nas privlači, ali istovremeno možemo previdjeti ili zanemariti vlastite nesavršenosti i tamnije aspekte sebe. U tamnijem, nesvjesnom dijelu naše ličnosti koji često sadrži aspekte koje ne prihvaćamo ili koje se bojimo priznati. U zaljubljivanju, često idealiziramo partnera i ne želimo vidjeti njihove ili svoje mane. To može biti mehanizam izbjegavanja suočavanja s vlastitom “sjenom” ili nesavršenostima. Tvoja spoznaja da u ljubavi možemo previdjeti vlastite slabosti može biti korak prema većoj svijesti o sebi i integraciji tih aspekata. Ljubav je često ispunjena iluzijama i projekcijama koje nas odvajaju od stvarnosti. Zaljubljivanje može biti trenutak intenzivne emocionalne povezanosti, ali istovremeno može biti i prilika da se suočiš s vlastitim nesvjesnim sadržajima. Ako ne prihvatiš te aspekte, neosviješteni sadržaji postaju sudbina. Ako u tvoje razmišljanje uklopimo nigredo, možemo reći da je ono simbolički prikazano u tvojoj spoznaji o “crnom oblaku” unutar sebe. Taj crni oblak može predstavljati nesvjesne, tamne aspekte ličnosti koje si sklon potisnuti ili zanemariti, posebno u zaljubljenom stanju. Zaljubljivanje često donosi idealizaciju i projekciju, ali nigredo nas podsjeća da je nužno proći kroz fazu mraka i samoprepoznavanja kako bismo došli do dubljeg, autentičnijeg odnosa prema sebi i drugima. Tvoja spoznaja da u zaljubljivanju ne želimo vidjeti “crni oblak” unutar sebe može se shvatiti kao početak tog procesa. To je trenutak kada se počinješ suočavati s vlastitom tamom, što je nužan korak u psihološkom razvoju. Nigredo je faza u kojoj se stare iluzije i projekcije raspadaju. U kontekstu ljubavi, to bi značilo da idealizirana slika partnera ili samog sebe počinje nestajati, otkrivajući stvarnost koja može biti neugodna ili bolna. To je dio procesa kojim prolazimo kako bismo došli do autentičnijeg odnosa prema sebi i drugima. Kroz suočavanje s nigredom, pojedinac započinje proces transformacije. Tamni aspekti ličnosti, koji su bili potisnuti, postaju dio svijesti i integriraju se u cjelovitu ličnost. Tvoja spoznaja o “crnom oblaku” može biti početak tog procesa, gdje počinješ prihvaćati i integrirati svoje nesavršenosti, umjesto da ih izbjegavaš. Nigredo je mračna faza, ali ona nije konačna. Kroz suočavanje s tamom i integraciju nesvjesnih sadržaja može doći do obnove i cjelovitosti. Tvoja spoznaja o “crnom oblaku” može biti prvi korak prema dubljem samopoznavanju i većoj autentičnosti u odnosima.
Opet tamni dio mene, pita se, što leži iza poetskog Vječnog ženskog što bi Nietzsche rekao za Vječno žensko a što Jung? Nietzsche, crni prorok, kaže: “Vječno žensko” često ga ljudi koriste kao simbol čistoće, pasivnosti i moralne superiornosti, što je povezano s kršćanskim vrijednostima. To je idealizacija, oblik slabosti i izbjegavanja stvarnosti gdje se ženstvenost svodi na neku vrstu iluzije ili projekcije. Ženstvenost može biti izvor moći i prevare: “Žena je još uvijek najveća igračka za ratnika.” Žena je izvor fascinacije i opasnosti, ali je važno prepoznati njezinu stvarnu prirodu, a ne samo njezine idealizirane projekcije. Vječno žensko je simbol kreativnosti i transformacije, ali se ne smije shvaćati doslovno ili pasivno. Umjesto toga, on poziva na prevladavanje tradicionalnih rodnih uloga i stvaranje novih vrijednosti.
Jung se zamisli i kaže: “Vječno žensko” predstavlja arhetipsku, kulturnu i duhovnu dimenziju. Vječno žensko nije samo pojedinačni psihološki aspekt (poput Anime), već univerzalni simbol koji se pojavljuje u mitologiji, religiji, umjetnosti i književnosti. Ona je Božica majka: Isida, Demetra ili Kibela, koje predstavljaju plodnost, zaštitu i transformaciju. Ona je Djevica i mučenica poput Djevice Marije ili svetica, koje simboliziraju čistoću, žrtvu i duhovnu uzvišenost poput Hestije. Ona je femme fatale poput Lilith ili Salome, koje predstavljaju opasnost, zavodljivost i tamniju stranu ženstvenosti. Ipak, Vječno žensko je put prema cjelovitosti, ona je simbol ujedinjenja suprotnosti (coniunctio oppositorum). U alkemijskoj tradiciji, ženski princip predstavlja materiju, receptivnost i transformaciju, što je ključno za proces stvaranja i duhovnog preporoda. Vječno žensko omogućuje povezivanje svijesti i nesvjesnog, muškog i ženskog, svjetla i tame. U Goetheovom djelu Faust, “vječno žensko” (das Ewig-Weibliche) predstavlja konačni cilj ljudskog puta – duhovno uzvišenje i spasenje kroz ljubav i povezanost. Ona je simbol konačne integracije i harmonije, koja nadilazi individualnu psihu i doseže univerzalnu istinu. Kada je razviješ, kako si napisao u svoj poetičnoj misli, ona postaje princip receptivnosti, koja nije ograničena samo na žene ili mušku Animu. To je univerzalni princip koji uključuje: sposobnost povezivanja suprotnosti. Ono što mnogima fali kada dođu do problema a to je sposobnost da se kroz receptivnost i prihvaćanje dođe do promjene i obnove. I ono najvažnije, nakon toga, se dolazi do empatije i intuicije koji su ključ za ravnotežu. Kada bismo uspjeli integrirati vječno žensko tada bi došli do tzv. duhovnog cilja. Ona je integracija principa Anime, Marija ili Shakti predstavljaju kreativnu i transformativnu energiju koja omogućuje duhovni rast.
A što bi rekao Goethe o Vječnom ženskom? “Sve što je prolazno samo je prispodoba;ono što je nedovršeno ovdje postaje stvarnost; ono što je neopisivo ovdje se ostvaruje; vječno žensko vuče nas prema gore.” Nekako me ovaj Goethe poetski najviše približava Vječnom ženskom kako osjećam pisanje u tamnim noćima. Kada sam s Vječnim ženskim otvara se svijet uzvišenosti i vodi me izvan rutine stvarnosti u koju ako potoneš obuzme te poput omče smrti ili nigreda. Kada bi ovaj svijet otkrio Vječno žensko shvatili bi kako priča duša Borgesa:
“Ona je ogledalo koje nikada ne laže,
u čijim se dubinama gubi svijet,
a ipak ostaje čitavo.
Ona je labirint bez zidova,
gdje se svaki korak gubi u beskonačnosti,
a ipak nas vodi kući.
Ona je vječnost koja ne poznaje vrijeme,
ali u njenom dodiru
svaki trenutak postaje besmrtan.
Ona je riječ koja nikada nije izgovorena,
ali u njenoj tišini
čujemo sve pjesme svijeta.
Ona je san koji nas budi,
mrak koji nosi svjetlost,
i sjena koja otkriva oblike.
Ona je vječno žensko –
ne stvarnost, već prispodoba,
ne cilj, već putovanje,
ne odgovor, već pitanje
koje nas vuče prema nepoznatom.”
Moramo početi živjeti Vječno žensko..
Nikola Žuvela
