Ako želimo napraviti promjenu, nemoguće je to učiniti ako tražimo izgovore. Oni koji to rade, neće se dogoditi nikakva promjena. Samo naporan rad na problemu donosi promjenu. Promatrajući parove kroz ogledalo, istraživanje je pokazalo da se kod 92 posto parova može predvidjeti prekid koji će se dogoditi u roku od sedam godina. Ako osoba nosi obrazac, on će se manifestirati u nekom trenutku htjeli mi to ili ne. Ključ uspješne veze, kako je pokazalo istraživanje, je angažman u komunikaciji. Oni koji su bili nepovezani i neusredotočeni na ono što im partner govori, u sebi nose obrazac koji se lako materijalizira, odnosno dovodi do prekida veze.
Ako tvrdimo da smo racionalna civilizacija, zašto se iracionalno držimo mitološkog uvjerenja tragičnih ljubavi u kojima glorificiramo nedostižnog parntera? Ovo je ozbiljan problem i predstavlja negiranje procesa odrastanja koji se odvija u odnosu.Većina veza se odvija kroz tradicionalni roditeljski odgoj i pozitivne emocije koje su prevladavale u obitelji a oni mogu pojedincu donijeti dobar brak, iako u njemu mogu biti potpuno nesvjesni sebe.
Mogućnost odnosa je moguća kroz pozitivni kompkleks koji je isto tako ovisnost o partneru, a ne stvarni osvješteni odnos.
Kada se u vezi počnemo suočavati s vlastitim Animusom ili Animom, nesvjesnom suprotnom stranom u kojoj vidimo da nemamo koga kriviti i da nema sreće ni nesreće, tada može doći do raspada ega. Većina ljudi ne prihvaća ono što vidi i brzo se okruži krivnjom i optužbama za vanjske okolnosti, dok rijetki zastanu pred slikom i situacijom koju vide i korak po korak počnu osvještavati svoje unutarnje sadržaje koji nikada ne ostaju bez vanjske promjene. Dakle, onaj tko istinski želi ljubav će je pronaći, ali ponekad taj put ne traje samo nekoliko mjeseci, on ima mnogo inicijacija i zahtijeva puno više posvećenosti jer ljubav zahtijeva potpunu promjenu pojedinca i povezana je sa spoznajom. Ljubav je duboko transformativno iskustvo koje zahtijeva odricanje od vlastitih fantazija onoga što mislimo da zaljubljenost jest i suočavanje s realnošću onoga što smo projicirali u partnera. Ljubav nije idealizacija druge osobe, već upravo suprotno: prihvaćanje njegovih ili njezinih mana, kontradikcija i “nepotpunosti”. U tom smislu, ljubav nije traženje savršenog, već prihvaćanje ne-savršenog i radikalno povezivanje s njim. Jedan filozof kaže da je ljubav politički čin – ona zahtijeva od nas da premostimo jaz između sebe i onog što je projicirano u partnera, što je u suštini i etički i politički projekt. Ljubav nije samo privatna stvar, već ima potencijal da promijeni način na koji se odnosimo prema drugima i prema društvu u cjelini.
Ljubav je napuštanja društvenog svjetonazora koji nas lišava odgovornosti za vlastiti život. Ako nam je ljubav važna, koliko smo spremni promijeniti svjetonazor, učiti, promatrati, otvoriti se neugodnostima i zadovoljstvima i svim ostalim situacijama koje će nas iskušavati na putu na kojem se sadržaji naše duše počinju materijalizirati? Mnogi ljudi ne žele prihvatiti ovakav razvoj događaja, pa se skrivamo iza perfekcionizma i opsesivno kompulzivne opsjednutosti stvarima i autoritetom jer se bojimo složenosti odnosa. Da bismo se pokrenuli, moramo raširiti jedra da nas vjetar nosi, a to znači da je potrebno biti u redovnoj praksi s partnerom i izložiti se onome što će nam se putem dogodi, od plaćanja računa do susreta s neočekivanom djelom osobnosti z akoji nismo ni znali da postoji kako u nama tako i u partneru što održava vezu živom. Promjena ovisi o nama, a ne o okolnostima.
Nikola Žuvela
