Arhetip Romea i Julije, najpoznatijih ljubavnika koji osjećaju da im je ljubav suđena iako ih ta ljubav odvlači na put tragedije. Ovaj odnos pripada općem arhetipu zaljubljivanja. Odnosi tog vremena imali su popularnost jer je zaljubljenost nosila nesvjesnu potrebu za slobodom i rušenjem tabua koji su u zabranjenim ljubavima događali. Danas one nemaju takvu snagu i važnost jer ljubav nema pokretačku snagu, što dokazuju brojni razvodi i preljubi, te je gotovo nestala poezija kao takva koja je bila temelj romantične ljubavi.
Romeo i Julija osjećaju da ih je spojila sudbina, a njihova je karakteristika da im ljubav daje osjećaj moći i besmrtnosti te vjeruju da je njihova ljubavna priča biti najveća u povijesti te da će biti prepoznata kao jedna najvećih ljubavnih iskustava svih generacija. Oni su nosioci arhetipa zaljubljivanja.
Shakespeare je poznavao alkemiju i vrlo se dobro poigravao s tim arhetipom, kao i sa svim drugim arhetipovima u svojim djelima. Shakespeare je u renesansi prepoznao najvažniji arhetip ljubavi i nove slobode koja s njom počinje, pa je zato ova priča i dobila takav odjek stoljetne snage. Kao i sv. Pavao potpuno nepoznato kršćanstvo se proširilo Europom jer je kolektivno nesvjesno tadašnjih ljudi bilo spremno prihvatiti arhetip Spasitelja kojeg je nevjerojatnom brzinom proširio sv. Pavao.
Posljednji primjer eksplozije arhetipa Trickstera ili boga Wotana, germanskog boga koji je opsjedao Nijemce tijekom nacizma, pokazuje kako se tamni arhetip isto tako može pojaviti i nestati.
Pritom arhetip Romea i Julije danas u nesvjesnom ne igra toliko važnu ulogu, a današnje generacije ga nikako ne mogu razumjeti jer ljubav nije njihov pokretač. To nam još jednom pokazuje da je ljubav Romea i Julije bila zapravo revolt na zabrane u prošlosti stvorene klasnim društvom, a manje samo utjelovljenje ljubavi koja je zahtjevnija i utjelovljuje se u razvijenijim osobnostima.
Ljubav gubi snagu kada se susreće s vanjskim problemima, jer svaka je ljubav na kušnji. Na kraju Romea i Juliju pobjeđuje prepreka s kojom se suočavaju, a to je poznati motiv alkemije ili nesvjesnog u kojem ljubav umire i ne može se pretočiti u viši oblik ljubavi. Njihova smrt je neuspjeli prijelaz svakog odnosa koji treba prijeći u višu fazu postojanja. Njihova je veza ‘zabranjeno voće’ zbog volje drugih, što ih čini sve odlučnijima da budu zajedno ali imaju sve manje šanse da uspiju. Oba lika su arhetipski beznadni romantičari, koji vjeruju u moć svoje ljubavi koja će savladati sve prepreke. Oni utjelovljuju kvalitete kao što su vjera u krajnju dobrotu i nada u svoje bližnje unatoč svim dokazima koji govore suprotno, čak kada ih to čini naivnima i smiješnima u očima drugih. To je faza razvoja u duhovnosti kada ljudi vjeruju u romantičnu dobrotu i dobrog Boga koja se u jednom trenutku mora raspasti jer dolazi susret sa stvarnim nemogućnostima takve ljubavi koja mora umrijeti u tragičnim okolnostima kako se ne bi vidjela vlastita nesposobnost voljenja. To je ljubav Zapadnjaka koji kroz tragičnost odnosa stojećima prikazuje svoj obrambeni mehanizam nesposobnosti voljenja.
U fratru Lawrenceu vidimo arhetipskog mudrog starca od kojeg mnogi likovi traže vodstvo i podršku jer je on čovjek od najvećeg povjerenja, on je i zamjena za lošeg oca jedne i druge obitelji i predstavlja pozitivni pol. Danas je to zamjena za dobrog oca. Međutim, poput svih arhetipskih mentora, fra Laurence nije imun na ljudsku slabost, a njegovi dobronamjerni postupci u konačnici pridonose tragičnom ishodu, točnije, otkrivamo tamnu stranu pozitivnog arhetipa mudraca. U roditeljima Romea i Julije vidimo arhetipske kontrolirajuće roditelje, odlučne da natjeraju svoju djecu da se pokore volji bez obzira na cijenu, djeca su objekt. Današnji roditelji manipuliraju djecom i žele da budu njihova slika ne mareći na unutarnje Jastvo djeteta i tako velika većina djece ostaje nerazvijena. U Benvoliju pronalazimo arhetipski glas razuma, koji pokušava pomoći drugima da uvide kako svađa neće riješiti njihove probleme i daje sve od sebe kako bi svom prijatelju Romeu pomogao da se snađe u situaciji u kojoj se našao. Simbolički, to je današnje vjerovanje u arhetip razuma koji može riješiti sve probleme na čijim temeljima nastaje obrazovanje. Tybalt djeluje kao arhetipski katalizator, potiče sukob i pomiče radnju naprijed zbog svoje usijane reakcije na situaciju. Arhetip koji prepoznajemo u diplomaciji ili odvjetničkoj struci. Mercutio se ponaša kao arhetipski mudroljubivi prijatelj, ali on je tamni sindrom Petra Pana. Motiv svjetla i tame služi kao metafora za dualnost ljudske prirode i sukobljenih sila. Simbol ruže, često povezan s ljubavlju i strašću, ponavlja se kroz cijelu priču, naglašavajući intenzitet i krhkost odnosa Romea i Julije. U alkemiji, ruža je prvenstveno simbol operacije konjunkcije mističnog braka ii spajanja suprotnosti. Predstavlja regeneraciju razdvojenih esencija i njihovo uskrsnuće na novoj razini.
Ovi simboli i motivi obogaćuju narativ, pozivajući čitatelja da razmisli o dubljim značenjima i implikacijama priče. Ova priča nam govori o muškim likovima u kojoj nedostaje zrela muškost koja sprječava razvoj odnosa prema ženskom, zato dolazi samoubojstvo kao obrambeni sistem koji bi otkrio sve slabosti ovog para. Romeov problematični razvoj razjašnjava poteškoće muškarca s integracijom ženskog jer se ne odriče muške strukture. Romeo je puer (sindrom Petra Pana), koji pati od pozitivnog kompleksa majke. Mercutio iz priče je prevarant, tamna strana puera, predstavlja tjelesnost koje kršćanstvo smatra zlim, a ima poremećen odnos prema ženskom ili Animi. Stoga, on kompenzira, dovršava i daje tijelo Romeu koji inače nije ništa drugo nego duh. Budući da je nosioc zla Mercutio, on je bitan za proces individuacije, a svojim istovremenim otporom i nečemu što se čini nesvjesnim poistovjećivanjem sa ženskim, Mercutio služi kao medij kroz koji Shakespeare predstavlja ono što danas možemo nazvati androginost kao alternativa herojskoj muškosti. Ali taj potencijal utjelovljen u Mercutiju tragično je protraćen herojskom muškošću u ovoj priči. Ovdje vidimo kako herojstvo završava prije nego li je došlo u mogućnost procesa individuacije i prihvaćanja ženske strane. Suprotno i kod Julija koja nije mogla doživjeti svoju puninu ženstvenosti koja više ne može upasti u zamku tragične ljubavi koja je obrana od stvarne individuacije u odnosu. Simbol Blizanaca pripada alkemiji jer su njihov središnji simboli Mladoženja i Nevjesta. To je prikaz “alkemijskog vjenčanja” – spajanja suprotnosti radi stvaranja jedinstva u samom čovjeku. Ovo stvaranje jedinstva u alkemiji potpomognuto je Merkurom, arhetipom uma. Shakespeare je Romea i Juliju smatrao arhetipskim alkemijskim parom. Mercutio, Romeov blizak prijatelj predstavlja Merkura ili tamnu stranu Petra -Pana. Naime, ono što je u prirodi Merkura u ovoj priči jest da on može slobodno posjećivati obje sukobljene obitelji, poput naravi Merkura koji nije vezan niti za jednu stranu. On je vrlo duhovit i zabavan lik. On simbolizira intelekt, njegovu stalnu promjenjivu brzinu, njegovu prozračnost, njegovu sposobnost povezivanja, te brzog mijenjanja strana ako se pojavi dosada.
Shakespeare u mnogim djelima prikazuje alkemijski proces. Alkemičari su u svojoj potrazi za zlatom (shvaćenim kao najviše jedinstvo tijela, uma i duha i aktualizacija Jastva) smatrali da svijetom upravlja bezbroj uparenih sila (suprotnosti). Dušu su doživljavali kao organ Duha (Romeo), a Tijelo kao instrument Duše (Julija). Njihov cilj je bio samospoznaja i nastojali su uskladiti i uravnotežiti suprotstavljene sile najprije u sebi, a zatim projicirati taj unutarnji poredak na vanjski svijet. Ako se unutarnji sukob riješi, vanjski svijet će ga slijediti. Veliki hermafrodit (Rebis – od latinskog res bina, što znači dvostruka materija) bio je simbolički plod tog jedinstva.
Dobri odnosi nikada nisu jednostavni. Postoji napetost suprotnosti. Kad ne bi bilo tih padova i testova da vide je li partner vjeran onom drugom i koliko se zapravo vole. Kaže se da bolje odnose postižu oni parovi kod kojih su ravnomjerno raspoređene funkcije svijesti, primjerice, osjetilno, emocionalno, intuitivno i intelektualno polje.
Smrt Romea i Julije zapravo je prepreka svakoj vezi koja mora napustiti ideale mladosti i krenuti prema zrelosti. Konflikt je dobar i održava vezu svježom, ali u njoj je potrebna poštena igra. Sukob koji tinja oko Romea i Julije nesvjesna je Sjena iza koje se krije klasna borba dviju obitelji, one su samo utjelovljenje njihove slabe točke, dok je ljubav njihov katalizator koji nisu uspjeli održati. Smrt je bijeg od prave ljubavi, gdje su morali pobjeći i preživjeti u stvarnom svijetu, što im je bilo preteško, nisu mogli doći do testa svoje prave ljubavi, tako velike ljubavi uglavnom završavaju. Oni uvijek nađu neki razlog za raskid. Oni projiciraju Sjenu na posvećene obitelji koje nisu njihova briga. Nekako vjeruju da prevladavaju taj sukob i dobivaju aristokratski osjećaj u odnosu na druge, osjećaju se višima od drugih.
Parovi svakodnevno ulaze u spomenuti mitološki dramski sukob, no teško ga igraju, kao što to nisu uspjeli Romeo i Julija, posebice zbog nasljeđa Zapada, koje je u razvoju ljubavi na tragičnim završecima mitova.
Možda je vaš brak poput Perzefone i Hada, spašavate se prekidom zbog prevelike bliskosti s majkom ili čak s ocem koji upravlja vašom vezom? Ili poput Erosa, odbijate dopustiti da vas Psiha vidi onakvima kakvi zaista jeste? Ili ste poput umjetnika Pigmaliona i mislite da ćete svoju partnericu pretvoriti u prekrasnu ženu ili muža, ali sada vam ne ide baš najbolje?
Mitovi su obrasci i lako možete postati opsjednuti njima. Romeo i Julija predstavljaju neuspješnu vezu. Razvoj odnosa na Zapadu predstavljen je Romeom i Julijom. Zapadnjak se emotivno još nije pomakao, unatoč svim slobodama i slobodnim odnosima još je daleko od toga da primijeti daljnji razvoj odnosa.
Nikola Žuvela
