Tradicionalna shvaćanja vremena kao linearnog niza događaja su dovedena u pitanje teorijama Alberta Einsteina. Njegova teorija relativnosti i ideja vremenske dilatacije otkrivaju da vrijeme nije apsolutno, već ovisi o kontekstu. Filozofski pogledi Henrija Bergsona i Friedricha Nietzschea dodatno potiču sumnje o prirodi vremena. Vrijeme je fluidno, subjektivno iskustvo uma, ili čak iluzija. Indijska filozofija ga shvaća ciklično.Zapadnjak preuzima židovsko poimanje vremena koje onda preuzima znanst, a to je linearno vrijeme u kojem, primjerice, su postojali primitivci, a onda su se razvili ljudi koje imamo danas. Činjenica je sasvim suprotna, ono što su prije ljudi dosegli u intelektualnom i emotivnom razvoju možemo zaboraviti. Zapadnjak boluje od eurocentrizma i sudi iz tehnološke napredne kulture koja misli da je zbog tehnološkog razvoja pametnija od vremena prije. Sve najvrednije u ljudskoj misli, potpuno suprotno od uvrijeđenog mišljenja je nastalo u prošlosti, naravno, ako poznajemo filozofiju Istoka I Zapada učenja indijske i kineske filozofije te Kanta, Hegela ili antičke mitologije i filozofije. Cijeli današnji zivot je opisan u arhetipovima ili mitovima antike u kojima pronalazimo problem današnjeg čovjeka (primjerice, Prometejev mit). Današnji prosječan čovjek ne može čitati Hegela čovjek je zaostao a psihoterapija je tu pojavu nazvala narcističko društvo.Jung je preuzeo učenje o Animi i Animusu iz alkemije koja govori da je ljubav vezana za unutarnje spajanje naših projekcija podsvjesnog muškarca i podsvjesne žene.Jung nas uči da živimo u modernom Srednjem vijeku i pored toga, potpuno nepovezani sa svojom prirodom, zato smo potpuno površni u svemu. Kada danas ljudi govore o ljubavi oni misle da je razumiju, dok su u stvarnosti još na razini Sjene, Anima i Animus su nesvjesni, a u njima su skriveni načini kako se zaljubljujemo. Naime, mi nismo došli do Anime i Animusa pa onda je ljubav rijetka, kao civilizacija još smo u Sjeni. Nema nikakvog napretka po tom pitanju jer nismo se baš u ovom novom vremenu načitali novog Shakespearea koji je ispod svojeg pisanja sakrio alkemijski proces o kojem sam već pisao o svojim tekstovima poput Romea i Julije. Pogledajmo poeziju, slikarstvo i književnost prijašnjeg i današnjeg vremena u kojima su se prije obrađivali arhetipski simboli, ukratko, umjetnost je odraz emotivne spoznaje. Umjetnost se više ne bavi toliko unutarnjim sadržajima psihe koje nalazimo u snovima kako je to činio, primjerice, S. Dali, ili Geothe u Faustu. Takva remek djela da i nastanu ne mogu u ovom duhu vremena ili kako je rekao Jung tzv. zeitgeist, biti prepoznata. Stoga, ne zavaravajmo se emotivnim razvojem čovječanstva, da se razvijamo onda bi postojao rast čitanosti, a ne smanjenje čiitanosti, škole se ne bi zaključavale kao danas jer to je ljudima normalno, dok djeca plaću i zgrožavaju se i pitaju: kakvi su to odrasli ljudi koji zaključivaju djecu (takvo pitanje mi postavlja moje dijete). Zamislite kako se o tome kolektivno šuti, ministar jedne zemlje puca s pištoljem po nasljenim kućama, da, to je taj razvoj o kojem ljudi sanjaju, misle da su se razvili, dok nikada više u povijesti ne uzimamo antidepresive po svim statističkim podacima. Duboka tama i nesvjesnost nas je preuzela, događa se zamjena teza i učenje da je laž istina,kako nas je učila Hanna Arendt.
Nikola Žuvela
