Gone Girl (2012.) je film prema romanu Gillian Flynn u režiji D. Finchera, poznatijeg po filmu Sedam. Ovaj film je značajan jer obrađuje nekoliko tema o manipulaciji, ali zajedničko im je jednodimenzionalno promatranje događaja oko nas.
Supruga Amy u filmu izvodi sračunate i smišljene scenarije u kojima kažnjava svog muža koji ju je prevario, a kasnije sračunatim i smišljenim očajničkim mjerama stvara njihov ponovni susret na bolesnim temeljima koje puk u filmu prate kao dramatičnu priču u medijima. Narav puka je zanimljiva brzo se pretvaraju u osuđujuću skupinu koja traži krivca. Prikazuje njihovo drugo ja ili mračnu stranu njihovog skrivenog, tj., traženju zadovoljstva u kažnjavanju i opscesnom uživanju u tom činu hraneći se niskim strastima.
Nick Dunne i Amy Elliot Dunne par su koji će zakoračiti u četrdesete, a okušali su svoju sreću i na kraju pali na niske grane. U braku su pet godina, nemaju djece i na prekretnici su. Amy misteriozno nestaje na dan njihove pete godišnjice braka. Film prati Nickovo ponašanje tijekom veze i njegovu prevaru, što bi nas trebalo upoznati s razlogom zašto je inscenirala smrt kojom je uvjerila javnost i policiju da je on ubojica.
Na početku njihove veze u životu i međusobnom odnosu nema zabrana, zakona i ograničenja.
Amy je bila razmažena bogatašica i u filmu je prikazana kako se bori protiv dodijeljene joj uloge, ali pokazuje perfekcionizam, svoju dotjeranu masku koju društvo prihvaća kao ideal kakav bi život trebao biti, odnosno mnogi pate misleći da je perfekcionizam ono što im fali u životu.
Nick i Amy imaju sve, ali žive bez zadovoljstva i neobuzdane želje dovode do jedinog rješenja, a to je da pokušaju učiniti ono što je zabranjeno.
Nick i Amy u takvom životu imaju iluziju da ne postoji nesvjesno  i da više ne postoji ono što ne mogu kupiti. Nemaju osjećaj financijskog nedostatka i žive u uvjerenju da su ispunjeni, jer mnogi ljudi žive u potrošačkom društvu. Oni su ideal onoga što ljudi žele postići u svojem životu.
Nick i Amy su bezlični poput mnogih proizvoda u masovnom potrošačkom društvu.
Ovaj film prikazuje kritiku posljedica kapitalizma, kako je od njega napravljena ideologija po kojoj ljudi žive, tj. ne troše zato što žele, troše zato što moraju. To je opterećeno i zapovjedno uživanje ( drzava i marketing određuju što je uživanje) u kojem ne ispitujemo jesmo li zadovoljni uživanjem ili ne. Vlast koju više ne utjelovljuju kraljevi, preuzima država i tvrtke koje stvaraju želje koje ljudi slijede, ali pod imperativom da moraju trošiti. Staro pravilo psihoterapije: ne želiš ono što ti želiš već ono što ti Superego ili autoritet govori da želiš. Moramo uživati, sva stvarnost u kojoj živimo je stvorena tako da je uživanje nešto neophodno i brz čega je život nezamisliv.
Nick i Amy utjelovljuju one ljude koji takvim načinom života postaju nezadovoljni i bez individualnosti. Međutim, ono što počinje stvarati njihovo nezadovoljstvo je to što Nick gubi posao, Amy gubi posao i oni se sele u Missouri tijekom velike krize 2009. godine, gdje se vide posljedice krize i jedan i drugi po prvi put su suočeni sa životom i nedostatkom novca, te s prazninom kao naučenom reakcijom.
Nick i Amy očajnički žele učiniti nešto kako bi se ponovno osjećali živima, pa Nick vara Amy, a ona misteriozno nestaje, ostavljajući forenzičke dokaze da ju je Nick ubio. Amy gradi razrađenu zavjeru, osiguravajući Nicku da na kraju zna da je cijela priča njezina konstrukcija.
U ovom zapletu, ona sebe stavlja na mjesto tate koji joj je nedostajao u vezi, ona kastrira Nicka u očima društva. Nick pokazuje svoju inferiornost, kao i Adam u Raju. Kad je varao, nije se mogao suprotstaviti Amy, ali ni kad su ga optuživali da ju je ubio, nije pokazao svoju mušku stranu. S druge strane, Amy otkriva još jedan dio sebe, susreće svoju Sjenu. Iako aktivira arhetip varalice i prevaranta i pokušava obmanuti javnost, prikazuje stvarne aktere društva. Amy uspije vratiti Nicka i dolazi do opasne bliskosti. Osjećajući izmjenu mržnje i ljubavi. Nick je bio podijeljenih osjećaja jer nije bio spreman pogledati sebe, gledao je ponovno sebe sažaljevajući se. Amy u ovom slučaju utjelovljuje athetip  strašnog boga. Pokazuje kakav je moral ljudi koji su je branili u cijelom slučaju i na kraju osudili kada su otkrili pravu istinu, ali u isto vrijeme ona sebe smatra iznad zakona, pretvorila se u zagonetku koju treba riješiti pošto se igra boga. Sv. Pavao nakon prosvjetljenja govori da je iznad zakona, priča jako dobro igra prikazuje božanske ovlasti i status u kojem ljudi sebe vide kao robove zakona i površnosti. Ona je psihopat koja se poigrava s ljudima, ali pokazuje i suprotno, kako ljudi razmišljaju površno i kako im nedostaje refleksije. Postavlja nam pitanje, je li nam dozvoljeno praviti od ljudi budale kada ne žele vidjeti ono što je očito, ne čini li onda ona nešto što kroz zlo kao i Faust da nas probudi i trgne kada ljudi žive u vlastitoj gluposti.
Amy je samo utjelovljenje slabe karike društva, ona je ono što ljudi ne žele vidjeti i ona postaje utjelovljenje ljudskih laži. Poanta je vidjeti način na koji funkcioniramo i kako stvaramo lažne osjećaje stvarnosti i temeljimo ih na projekcijama. Bez izloženosti životnim nedaćama ostajemo nesposobni za život.

Nikola Žuvela