O fatalnim ljubavima puno je napisano, u umjetnosti oslikano, u poeziji i pjesmama opjevano, ali tko nas je u tim stanjima opsjednutosti pohodio? Je li to bog Eros koji nas je opsjedao zaljubljenošću ili Dioniz koji nas uvodi u razorni osjećaj divljih, promiskuitetnih odnosa orgijastičkih grčkih kultova?
To su veze koje brzo gore, u njima živite kao da prolazite kroz nekoliko života odjednom. Ako nisi okusio takav odnos, onda ne možeš ni dosegnuti ono božansko. Dionizijski i božanski aspekti temelje se na ekstazi, ali bitno različiti. Božansko sjedinjuje mušku i žensku energiju kroz integraciju, dok je dionizijski odnos pun projekcija ili Sjena o partneru koji je samo slika, a sadržaj ili osoba još ne postoji u odnosu. Takav odnos u najvećem broju slučajeva završava lomom, boli, ranjenošću s kojom se živi, to je ranjenost iz djetinjstva, rana Kralja Ribara koju nosi i s kojom hoda po svijetu dok ne pronađe njen uzrok. Kad bi čovjek uspio napustiti tu ranjenu obitelj, možda bi uspio i preskočiti tu stepenicu i postići individuaciju, samostalnost u kojoj se rađa ljubav. Kao i od Agora (indijski dionizijski red koji se prepušta alkoholu, marihuani i seksualnosti) traži se da prođeš kroz Dionizijsko ludilo ako za njega imaš hrabrosti. To je najkraći i najteži put.
“Iza svake slike je emocija, iza svake emocije je arhetip, iza svakog arhetipa je božanstvo.” C. G. Jung
Dioniz je bog strasti, ludila, ali i kidanja. Na dionizijsku ljubav utječu nimfe koje se susreću u podzemlju, žude za svjetlom, ali ih na kraju vlastita priroda vraća u tamu jer protiv svoje prirode ne mogu. Zato ti odnosi u podzemlju, propadaju upravo što ne mogu ići protiv svoje prirode, jer bi prestali biti dionizijski, bili bi legalni, ali oni to ne mogu. Umjesto da svoj odnos traže u braku, vjerni su svojoj prirodi – svađama, dramama i prekidima.
Mnogi odnosi pate od dionizijskog problema, a to je nedostatak strasti. Na primjer, ako želite podići kundalini energiju i ostati u toj energiji, morate postupno vježbati i pripremati svoj psihofizički sustav. Kundalini je destruktivan na nižim razinama, dok se ljubav na nižim razinama pretvara u destruktivnu dionizijsku strast, a na višim razinama postaje odraz ljubavi, baš kao i kundalini. Međutim, tu razornu silu u kojoj završe mnogi parovi, malo parova može nadvladati. Lijek je na tantrički način vježbati dionizijsko kako bi uspjeli održati svoju strast i tako je usmjeriti prema višim osjećajima. Ljubavnici su obično lijeni, samo riječima govore da vole, nemaju snage vježbati svoju strast i usmjeravati je.
Ta fatalnost ili susret sa samim sobom koji nosi svaki fatalni dionizijski odnos pretežak je udarac koji unosi ludilo u odnos. Agori u indijskoj tradiciji predstavljaju red pustinjaka koji je povezan s ovom energijom i pogled na agore je kao pogled u ludilo. Seksualnost, alkohol, obredi na grbovima, seks, predstavljaju dionizijsko, odnosno božicu Kali koju štuju.
Grčka tradicija pokušala je asimilirati tu energiju dionizijskim obredima, ali su se na kraju ta nastojanja pretvorila u religiju. Istinski susret s destruktivnim odnosima zapravo je susret s Dionizom.
Iako se mnogi pitaju zašto bi se uopće suočavali s tim dijelom sebe, dionizijska energija se lako pretvara u bolest jer upravo strastveni dio nas samih pokreće seksualnu energiju bez koje ne bi bilo umjetnosti, duhovne ljubavi, ali ni poezije, umjetnosti , niti bi život bio dosadan. Pristup toj energiji je izazov jer je Nietzschea ona izluđivala, a Jung se u jednom trenutku povukao jer ga je počelo obuzimati Dionizovo ludilo.
Upravo potiskivanje te energije donosi mnoge dijabolična ponašanja jer ljudi žive po društvenim pravilima kako se ne bi susreli s dubljim dijelovima sebe, a opet oni koji se prepuštaju nižem dionizijskom, dugoročno padaju u ovisnost i druge probleme.
Pronaći sredinu u tim odnosima doista je umjetnost, a možda i mogući put koji naša generacija još nije uspjela savladati.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i i terapeut
